Piše: Ana Perišić, hagioasistentica
Projekt „Reci ne ovisnosti“, nekolicina je hagioasistenata provodila u školama i ustanovama socijalne skrbi diljem RH. Program su podržala resorna ministarstva, Agencija za odgoj i obrazovanje te lokalna zajednica. Ove godine projekt je nanovo prihvatio Grad Split, Splitsko-dalmatinska županija i Grad Omiš.
Hagioterapija itekako ima što reći na ovu temu, jer je sloboda jedna od najvažnijih zakonitosti čovjekove antropološke dimenzije. Ugrožena sloboda, pak, neminovno vodi prema ovisnosti. Samo sloboda koja je okrenuta k apsolutnom dobru, jedina je “zdrava” sloboda. Stoga je, na tribinama s učenicima, ključan hagioterapijski govor o vrednotama, o onome tko čovjek jest i tko može biti. Kad to mlada osoba spozna, vjerojatnost da se priklanja nekom obliku ovisnosti je smanjena ili gotovo nemoguća.
Tijekom susreta s učenicima osnovnih i srednjih škola te štićenicima socijalne skrbi, uočili smo koliko su im intrigantne teme: o dostojanstvu ljudske osobe, o sposobnostima koje imaju kad su svjesni svojih sposobnosti i neponovljivosti, kad se unatoč svemu odlučuju za svoj razvoj, te da su sposobni za nove zdrave odnose, iako su doživjeli uvrede, omalovažavanja, bili odbačeni od članova obitelji, kolega ili su doživjeli neku drugu nepravdu.
Djeca su potaknuta prepoznati svoju originalnost, osvijestiti je i odlučiti se za sebe. Potom su potaknuta prepoznati vrijednost drugoga i ući u “proces” praštanja osobama koje su ih povrijedile. Tamo gdje je moguće, kroz više susreta, utvrđuju se te zakonitosti i omogućuje mladom čovjeku da istinski prihvati slobodu kao stalnu čovjekovu potrebu, da čini samo dobro. Po ovim specifičnostima koje prolazimo s učenicima, program je prepoznat kao dobar put jačanja karaktera mlade osobe, što je bitno za otpor pošastima ovoga vremena.
No, budući da nije dovoljno s nekoliko školskih sati napraviti veći iskorak, program se posreduje nastavnicima, odgojiteljima i drugim stručnim djelatnicima, te ako je moguće i roditeljima. Njihovim poznavanjem antropoloških zakonitosti čovjeka i življenjem po njima, stvara se “ozračje” u kojem i mlade osobe učvršćuju svoj karakter u vrednotama. Naša dugogodišnja iskustva pokazala su da izlaza ima, da je povratak u kvalitetan život uistinu moguć.
Djeca od sedmog razreda osnovne škole do mladenaštva, a napose mladi u preodgojnim ustanovama, imaju mnoga bolna iskustva u vlastitim obiteljima, kao i mogućnost “preslikavanja” ponašanja od odraslih. Kad vam dijete u ruralnoj školi, s trinaest godina kaže: „Pijem da zaboravim tugu u sebi“, onda je to “upaljeni alarm” za sve koji su u suživotu s njim.
Dok izlažemo srednjoškolcima, poneki samo pokaže nezainteresiranost za temu. No i među njima ima onih koji čitaju neku drugu materiju ili se prave da su umorni, a na koncu gotovo svi reagiraju s dodatnim pitanjima, traže pomoć ili, pak, protestiraju protiv onih koji su ih povrijedili.
Primjera radi, u jednoj srednjoj školi, na podtemu o praštanju, reče mi potiho jedna djevojka: „Znači li to da trebam onome koji mi je nanio bol dati novi metak, da me ubije, jer s prvim nije uspio?“
Doznali smo da ima ”izvana” korektne obiteljske odnose, da su vrlo imućni… Stručna služba se potrudila otkriti što se događa kod kuće, među njenim vršnjacima i sl., jer pomoć joj je nužno potrebna.
Na pitanje koliko oni sami borave na društvenim mrežama, bili su hrabri istinito odgovoriti. Tijekom školskog tjedna i do osam sati, a vikendima poneki i do petnaest. Dobro ste pročitali! Ne samo da su izloženi glupim, trivijalnim i nebitnim sadržajima i zračenju mobilnog aparata, nego su to prečesto vrlo negativni, razarajući sadržaji.
Znaju li roditelji za to, kontroliraju li svoju djecu ili ona već imaju svoja prava – prava na apsolutnu destrukciju?
Ako psihijatar koji se bavi problemom ovisnosti o kocki, s potpunom sigurnošću tvrdi da je četvrtina stanovništva u RH direktno pogođeno tim strašnim problemom, je li onda dopustivo emitiranje, u vremenu kad je cijela obitelj uz tv ekrane, baš one reklame koja “glorificira” kladionice i lutriju? I sada odjekuje priopćenje, nakon sveobuhvatnog prošlogodišnjeg zatvaranja, da se otvaraju mnoge institucije i sadržaji, a prva na popisu su bila mjesta za “igru na sreću”. Nedavno slušamo da se u Zagrebu udvostručio broj konzumenata teških narkotika… Izgubili smo se u bespućima interesa pojedinih lobija i narušenih sustava vrijednosti mnoštva pojedinaca.
Ipak, izlaza ima!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
