Iz arhive, pripremio: Igor Grgić, prof.
Prema predavanju prof. dr. sc. Tomislava Ivančića

Poštovani čitatelju, nastavljamo s uvođenjem kvalitetnih promjena u hrvatsko školstvo. Kvalitetne promjene događaju se jedino primjenom zakonitosti duhovne dimenzije u nastavnom procesu, vidim to svakodnevno u učionici, u radu s djecom.

A sastavljanje ovih tekstova dodatno me potiče na to da ne odustajem od uvažavanja principa duha, i uvijek profitiram. Primjenom istih kroz svakodnevnu praksu u školi, moj rad je dobio dodatnu dimenziju.

ZADAĆA ŠKOLE

Često mislimo kako smo dovoljno učinili dajući učenicima znanje. No, svrha škole nije pružati znanje, već stvoriti znanstvenike. To znači da je cilj škole od učenika učiniti vrhunskog čovjeka koji zna istraživati i proizvoditi znanje.

Učenik je naša zadaća, a ne znanje. Škole bi trebalo u tome temeljito obnoviti. One bi trebale stvarati ljude, a ne samo nove metode kojima bi učenici usvajali znanje. Znanje se ne može usvojiti mehanički; ono se usvaja simpatički – samo ako učenik ima simpatiju prema gradivu koje mu se predaje i prema osobi koja mu predaje.

I sam padajući u zamku davanja učenicima pukih informacija, redovito sam doživljavao nezadovoljstvo i ispraznost. Osim toga, uviđao sam kako tada moja predavanja učenicima uopće nisu bila važna ni zanimljiva.

Ali,kada sam to isto znanje u koje ih želim uvesti umotao u ljubav prema učenicima, u brižnost prema njima kao osobama i prema njihovu razvoju te ljubav prema predmetu koji predajem, nastupila je golema razlika. Uživao sam u predavanju koje su moji učenici radosno i sa zanimanjem upijali!

POMOĆI UČENIKU

Ali, što sa učenicima koji su izrazito nemirni? Kažnjavanjem učenika nećemo ništa postići. Represivne mjere ne koriste kod čovjeka. Učeniku, kao i svakom čovjeku, možemo pomoći jedino kada ga zavolimo.

Svakome možemo pomoći ako mu pokažemo koliko je dragocjen jer je osoba. Čak i ako nas je neki učenik povrijedio, samo mu mirno oprostimo. Praktično to znači u sebi reći:

„Tvoje dubine mene vole i znam da čezneš da netko kaže kako si dragocjen. Meni si dragocjen, prihvaćam te, ne zamjeram ti.“Tako pomažemo učenicima, ali neizmjeno i sebi samima.

Kako npr. pomoći dječaku koji je depresivan, ovisnik ili agresivan? Tako da ga u duhu, u svojoj mašti, gledamo već promijenjenog; gledamo ispred njega, odnosno njega kao projekt koji se može i želi promijeniti.

Često sam se uvjerio u istinitost i praktičnost navedenih tvrdnji. Osobito kod agresivnijih i nemirnijih učenika. Dovoljno je bilo potaknuti ih na promjenu preko pozitivne slike koju sam im dao o njima samima. Potom bih istaknuo njihove vrline.

Rezultat je bilo njihovo povjerenje prema meni kao profesoru, a sami su postali sretni što mogu biti drugačiji u svojim očima i očima drugih. Osim toga, vidljiv je bio i njihov napredak u nastavnom procesu – odgovornije su i motiviranije pristupali gradivu. Dakako da se to pozitivno odrazilo na rad i motivaciju cijelog razreda!

PREOBRAZBA ŠKOLE

Moramo biti vrlo oprezni kad govorimo jer nas riječi uvelike određuju; čak bismo mogli reći kako su one odlučujuće. Ljudski organizam ne reagira automatski, kao što je slučaj u životinja, nego u skladu s onim što izgovara.

Govoreći negativno, bavimo se fantomima, jer negativno je nešto čega zapravo nema. Uvijek i isključivo valja izgovarati riječi koje potvrđuju ono što je dobro.

Osim riječi i navike snažno upravljaju čovjekom. Negativne navike, odnosno poroci, ubijaju nas. No, za sve negativno upisano u nama, nismo uvijek sami krivi. Često je naša okolina negativna, pa i sami počnemo negativno govoriti i misliti; prepričavati ono negativno što smo čuli…

Postavlja se pitanje možemo li uopće biti slobodni od brojnih negativnosti koje nas okružuju. Negativnosti nas opterećuju, prljaju i otežavaju nam život.

Dok ne zatvorimo vrata negativnostima oko nas, ne možemo biti slobodni.

Jesmo li slobodni? Ako učitelji nisu slobodni, kako će učeniku posredovati slobodu? Tek slobodan čovjek može druge povesti u slobodu. Problem cijelog školstva smo upravo ti i ja, učitelju. I preobrazba našeg školstva upravo je u meni i tebi. Zakonitosti duhovne dimenzije je naizgled teško poštovati i provoditi, ali to iskustvo je čudesno!

Sjećam se dana kada sam odlučio ući u razred a da ne izgovorim nijednu negativnu riječ. Naravno, jedan dio mene govorio mi je kako je to nemoguće i da neću uspjeti. Ipak, nisam odustao. Taj sat i svi satovi s tom odlukom, doista su bili drugačiji – skladno smo i motivirano obrađivali gradivo, zajedno, moji učenici i ja.

U čemu je sreća naših učenika? U nama. Oni nas pomno promatraju. I ako vide na nama da ih sa simpatijom gledamo, ako im znamo reći lijepu riječ, tada će se cijelo nebo radovati u njima. Djeca nas trebaju da im govorimo pozitivno, volimo ih i potičemo!

Nastavit će se…

PROSVJEĆENJE PROSVJETE (2)