Piše: Dragica Medved
Bio je početak proljeća, prekrasno vrijeme za vožnju biciklom. Krenula sam u potragu za nekim jednostavnim i dobrim biciklom. Pričala mi je sestra o jednom dobrom majstoru koji prodaje bicikle.
Sva radosna uputila sam se do njega, ispričala mu kakav bicikl želim, no, on me nije slušao ili mi se tako činilo. Vrlo otresito rekao mi je kako on sada ima puno važnijeg posla od mojeg bicikla.
Rekao je kako je teško bolestan, sumnja se da je bolest vrlo ozbiljna i vjerojatno će umrijeti. Ostala sam zatečena, no nekako sam ga pokušala utješiti, da ne mora značiti da bude baš tako i da su neki ljudi i ozdravili. O hagioterapiji tada nisam znala ništa, a slučajno sam znala za sličan slučaj bolesti.
Htjela sam otići, no, on me zaustavio i počeo pričati svoju priču. Znate, rekao je, bio sam mlad, imao sam ženu i troje djece i počeli smo graditi kuću. Kako bi je što prije završili odlučili smo da ja odem u inozemstvo i zaradim više novaca. Međutim, tamo sam upoznao drugu ženu, rastao se od svoje prve žene i ostavio joj djecu. Sada sam sam i napušten, imam drugu ženu, no, ne mogu si oprostiti što sam učinio od svojeg braka i djece.
Pokušala sam ga nekako utješiti i rekla mu da vjerojatno nije bio ni svjestan što čini i zato neka si oprosti, ali da nije nikada kasno zamoliti ženu i djecu da mu oproste.
Vidjela sad da ima puno raznih kipića, sličica, krunica na polici. Tada sam mu rekla neka pokuša nabaviti knjigu prof. Ivančića „ Ako oprostiš“ za koju sam čula da je dobra. Rastali smo se i poželjela sam mu sreću i otišla.
Nekako sam bila zatečena težinom ljutnje koju je imao prema sebi i krivnjom za učinjeno prema ženi i djeci. Promišljala sam kako je teško živjeti sa takvim teretom i nadala se da će potražiti tu knjigu.
Prošlo je više od pola godine i ponekad sam se sjetila te tužne priče. Jednog dana kasne jeseni, zazvonio je mobitel i nisam prepoznala glas. Samo je rekao, dođite po biciklo, nabavio sam baš ono što ste tražili. Bila sam uvjerena da me nije slušao, ali čuo je jako dobro što trebam.
Došla sam u dogovoreno vrijeme i vidjela ispred sebe drugu osobu, radosnu, vedru a onda je rekao zdrav sam. Učinio sam najbolju stvar u životu. Prije odlaska na operaciju nazvao sam svoju bivšu ženu i zamolio je da mi oprosti sve što sam joj učinio i rekla je da mi oprašta. Nakon toga nazvao sam svoju djecu, oni su sada odrasli ljudi i njih sam molio da mi oproste. Kada sam čuo njihove odgovore da mi svi opraštaju, rekao sam, sada mogu mirno umrijeti. Čitavo vrijeme prije i za vrijeme operacije bili su uz mene, brzo sam se oporavio i vratio doma, a oni su me nosili kao malo vode na dlanu. Ja sam sada najsretniji čovjek na svijetu, imam drugu ženu, ali ponovno imam svoju obitelj. Znam da sam im nanio puno nepravde, ali sada nastojim nadoknaditi sve što sam mislio da sam zauvijek izgubio. Znate, rekao mi je sjajnih očiju, nema veće radosti od toga kada znam da su mi oprostili, kada ih mogu ponovno zagrliti i biti zajedno s njima.
I na kraju kao da je znao da ću ovu priču ispričati zamolio me neka govorim svim mladim ljudima koji odlaze u inozemstvo radi veće zarade, neka ostanu doma. Rekao je, nema veće vrijednosti makar i s malo novaca biti u radosti sa svojom obitelji.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
