Tomislav Ivančić, Duhovno pomoći čovjeku
U životu su najvažniji mali koraci. I veliki matematičar počinje učiti matematiku od zbrajanja jedan plus jedan, hodati se počinje malim nesigurnim koracima. Plivati se počinje tako da se polako najprije pokreću ruke pa noge, a onda se uvježbaju plivački pokreti.
Čovjek koji nema snage za male korake duhovno je bolestan. Jedan se mladić prijavio u klub da trenira nogomet. Najprije je trener tumačio teorijske osnove nogometa, a onda su izvodili različite vježbe. Prolazili su dani i tjedni a da uopće nisu izlazili na teren i igrali nogomet. Taj je mladić odmah od početka bio nezadovoljan, tražeći da igraju. Bio je uvjeren da on odlično igra i htio je pred trenerom pokazati kakva je njegova igra. No, trener se samo nasmijao i odgovorio da će već doći dan kad će on to moći pokazati, ali da je ono što on zna premalo prema onome što će postići ako sada bude radio ove male korake, vježbe.
Mladić, međutim, nije izdržao. Nakon mjesec i pol dana otišao je iz kluba, govoreći kako tamo uopće ne igra nogomet i kako tamo uopće ne bi postao veliki nogometaš. Doista, to nije ni postao, jer nije imao snage spustiti se do prvih vježbi kako bi korak po korak postajao sve veći i izrastao u velikoga poznatog nogometaša.
Umišljenost u vlastitu veličinu jest oholost i zato je duhovna bolest. Za male korake, naime, treba strpljivosti. Za male korake treba i poniznosti. Da bi čovjek daleko došao, potrebna mu je svakodnevna upornost.
lz dana u dan strpljivo raditi male vježbe, a onda sve veće – to dovodi do nastajanja velikih ljudi. No, mnogi se ne znaju spustiti do tih malih vježbi. Čovjek si može umisliti da je već velik, sposoban, vrijedan, da mu se drugi moraju klanjati i da se prema tome od njega ne može zahtijevati da radi sasvim male, sitne korake. Čovjeku bolesnom od reume ili artritisa, koji je bio poznat u svojem poduzeću, ili je bio priznat profesor u gimnaziji, a sad najednom njime upravlja medicinski stručnjak za male sitne vježbe, čini se kao da je dječak iz prvog razreda osnovne škole. To ga užasava i nema snage tako početi; on mrmlja, želi odmah raditi velike korake i velike vježbe i, naravno, slomi se, a da nikad ne ozdravi. Drugi pak počnu raditi vježbe, ali nakon nekoliko dana odustanu.
Čini im se kao da nisu nikamo napredovali, kao da to nikamo ne vodi i odustanu. Samo se u postojanosti uspijeva. Ne možeš od biljke zahtijevati da u nekoliko dana izraste i procvate, ili od voćke da u dva tjedna donese plodove.
„Doživio sam prometnu nesreću,” rekao mi je neki čovjek. „Slomio sam ruku. Nakon dolaska u bolnicu, kad sam se ujutro probudio, shvatio sam da ne mogu micati prstima. To me užasnulo. Pomislio sam da više nikada neću moći voziti automobil, rukovati se s ljudima, micati prstima. Zdvajao sam u postelji, nisam mogao ustati, ali najviše sam patio od samosažaljenja, od osjećaja da je moja budućnost upropaštena. Nakon nekoliko dana,” pričao je on dalje „susreo sam u bolničkome dvorištu mladića u invalidskim kolicima. Teško je ranjen na bojišnici, ali bio je sasvim vedar, veseo. Upitao sam ga hoće li ikada moći hodati. Odgovorio je kako će se to brzo dogoditi, već nakon nekoliko mjeseci i da će biti zdrav kao i svi drugi ljudi. Odakle mu ta sigurnost, upitao sam ga,” kaže ovaj čovjek, „a mladić nije čak ni vježbao”. Upitao je mladića na temelju čega misli da će uspjeti. A ovaj je odgovorio da samo čeka dok mu rane malo zarastu, da će onda početi vježbati i da će brzo doći do normale. Sada je čovjek ranjenih prstiju shvatio da je potrebno najprije imati zdrave misli, treba vjerovati da se može biti zdrav i da će se to dogoditi vježbama, liječenjem, nastojanjem, upornošću, strpljivošću i poniznošću. Već je bio vedriji, već se mogao nasmiješiti i već je polako vjerovao da će moći micati prste. Nakon nekoliko mjeseci on je zaista imao potpuno zdravu ruku.
Čovjek mora imati velike misli, ali njih treba ostvarivati s pomoću malih, sitnih koraka. Svaka se bolest može izliječiti, ali treba početi s malom vježbom, s mislima punim optimizma, sa slikom u mašti koja sebe vidi zdravoga, s povjerenjem u Boga kojega vidiš ispred sebe kako ti se smiješi, stavlja ruku na tebe i liječi te.
Nevolja, poteškoće i bolesti pokazuju tko smo. Stvoreni smo u prostoru i vremenu. Nikad nismo u cijelome prostoru i nikad nemamo sve godine. Život se događa u koračanju i brojanju sati, dana, mjeseci i godina. Što danas nisi, sutra ćeš biti. Iskusni molitelji znaju da moleći ne osjećaju da se išta događa. No, nakon nekoliko dana postojane molitve vidi se promjena, molitve su uslišane, dolazi zdravlje.
Pogrešno je sadašnje stanje i osjećaje prenositi na sutra. Svakom je danu dosta njegova zla. Dobrota i čovjekoljubivost u nama mala su djeca koja žele izrasti.
Važno je da to želiš i da moliš i radiš da tako i bude.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
