Piše: Anka Severin, hagioasistentica, Zagreb
Suvremenom čovjeku najviše nedostaje razboritost, ne razabire u svojim mislima, a ni u riječima, a onda i ne djeluje u onome što je bolje, plemenitije, vječnije, razboritije. Potrebe čovjekove psihofizičke razine oduzimaju mu vrijeme i snagu za dublja i sabrana promišljanja. Čovjek živi površno, pod utjecajem emocija donosi zaključke i odluke na brzinu, podložan je tuđim površnim mišljenjima i širenju medijske panike, ujedno traži lagani put i izbjegavanje patnje. Tako čovjek ono što je sporedno, kao što je: izgled, uspjeh, novac, karijera, modni trendovi, imovina, hrana, putovanja, postavlja kao glavno. Dok ono što je zapravo glavno; otkriti svoj identitet u posebnosti sebe osobe i dragocjenosti života, odnos s vječnim Bitkom, savjest kao glas bitka, pravu spoznaju intelekta, ostavlja po strani. Razboritost isključuje osuđivanje drugih, a pri tom traženje razumijevanja za samog sebe.
„Razboritost je vrlina u kojoj čovjek prepoznaje sporedno od glavnoga. Razborit čovjek uvijek ima jasan cilj i odabire sredstva do njega. Razboritost je stoga jedna vrsta mudrosti. Tad je čovjek sposoban odreći se svega što ga ne vodi ka cilju, a čvrsto prianjati uz ono što je sigurnost života.“
(„Tomislav Ivančić, Antropologija, patologija, terapija. Str. 54. i 55.)
Put razboritosti počinje onog trenutka kada spoznamo tko je to Stvoritelj, a tko smo to mi pred Njim, i krenemo napuštati „ludosti svijeta“ i sebičnosti, a odabiremo život koji ima vječni smisao. Kad nas zahvate bolesti i očaj razborito je, ne otvarati se magijskim i alternativnim praksama, već se obratiti službenoj medicini i prirodnim zakonitostima, te praktičnoj provedbi hagioterapije i vjere u kojoj smo primili krštenje.
Kroz sabranost i svjesno ulaženje u vlastitu duhovnu dimenziju, gdje se oslobađamo od pritiska strahova, emocija i tuđih mišljenja aktivira se razboritost. Zato praksa sabranosti dovodi do razborita djelovanja, omogućuje da čujemo glas savjesti i donesemo ispravnu odluku. Odluka od sporednog i nebitnog, a za glavno, bitno, vječno, postojano.
Razboritost je sposobnost duha da prepozna istinu i donese ispravnu odluku usklađenu s duhovnim zakonitostima.
Razboritost kao vrlina se razvija u mudrom spoznavanju istine. Ako smo stava da je istina samo ono što vidimo, onda smo daleko od istine jer je istina slaganje uma i stvarnosti. Kako se to slažu um i stvarnost? Na primjer: kad roditelji rode dijete, doživljavaju kao da su oni sami stvorili dijete. No kad razborito promišljaju, zadivle se. . „Da, to je naše dijete, no mi ne znamo minutu djetetovog začeća, a nismo dijete naručili, nismo birali spol, boju očiju, izgled ušiju, nosa, ruke, noge…?“ i tako dolaze do razborite spoznaje kako postoji Netko savršeniji koji je kroz njih dvoje (muškarca i ženu) stvorio to posebno dijete.
Istina ima još jedan viši stupanj, kad se filozofija i teologija susreću u spoznaji Bitka. Bitak je dobar, istinit, jedan (ljubav), i lijep. Dobar je Otac nebeski, istinit je Isus Krist, a Duh Sveti je ljubav i ljepota. Zemaljski život Isusa Krista donosi čovječanstvu istinu o tome tko je čovjek i koje su njegove mogućnosti, talenti i sposobnosti. Isus pokazuje put kojim trebamo ići, otkriva istinu o čovjeku i daje život u izobilju. Čovjekova razboritost se razvija kroz upijanje evanđeoskih tekstova i aktualiziranje događaja kroz Riječ Božju.
Razboritost omogućuje da se odmaknemo od svega što nas sputava ili odvlači od našeg konačnog duhovnog cilja. Potrebno je u razboritosti i naporu, postepeno se oslobađati svojih teškoća, te tako učiniti sve sa svoje strane, a istovremeno se otvarati vječnoj, apsolutnoj Osobi i očekivati pomoć odozgor.
Razboritost je važna i posebna duhovna sposobnost koja vodi čovjeka praktičnoj intelektualnoj spoznaji kako da u konkretnoj situaciji prepozna istinsko dobro i odabere ispravan put za njegovo ostvarenje. Razboritost prema tome nije pasivno oklijevanje, već mudro djelovanje, koje pomaže da pronađemo najprikladniji način za činjenjedobra u konkretnim životnim okolnostima. Kada čovjek aktivira razboritost i uskladi svoj život s duhovnim zakonitostima, to se dobro odražava na cjelokupno čovjekovo zdravlje i donosi duboki mir, a ujedno se stvara otpornost na životne teškoće.
Hagioterapijska praksa, kroz sabranost do razboritosti
Uđi u tišinu svoga bića, zastani u miru…u sabranosti.
Osvijesti sadašnji trenutak, u središtu svoje osobe, svog dostojanstva i dragocjenosti života.
Posvijesti si “Kome pripadaš? Tko je tebe želio i stvorio kroz roditelje?”
Sabranost je susret tebe kao osobe i Osobe koja te stvorila……
Pogledaj na problem bez uljepšavanja i preuveličavanja.
Dobro promisli: “što je tu istina, a što laž ili privid?” Sjeti se, razborit čovjek ne juri za profitom i trenutnim užitkom, već traži ono što je istinito i trajno.
Razluči što je tu dobro, a što manjak dobra?
Pitaj se: “Donosi li ova odluka dobro samo tebi ili donosi dobro i drugima”?
- Odluči se za dobrotu, istinu, ljubav i ljepotu. Odluči se za povjerenje u Stvoritelja. Odluči se za slobodu. Oprosti sebi. Oprosti onome tko te zbunio u razboritosti.
Izaberi ono što je dobro, pravedno i istinito. Povjeri svoje pitanje Onome koji je svemoguć, neka On učini ono što nije u tvojim mogućnostima. Tamo gdje ti ne možeš, On koji je vječan može. Osloni se na njegovu svemoć.
Dobro je proći sabranost više puta, nakon toga učini hrabro i odlučno, ono što si spoznao da je ispravno, bez obzira na to što drugi misle. Podsjeti se da svaka odluka nosi i svoju odgovornost. Budi odlučan i odgovoran!
Zahvali za razboritu odluku.
