Piše: Kristina Jurković, hagioasistentica, CDP Zagreb
Toliko je ponuda i potreba oko nas. Sve su one dobre i nužne, ali tako je malo vremena da se na sve njih odgovori. Kako onda znati što iz toga obilja odabirati?
Čovjek je danas, svaki od nas, u velikoj opasnosti da sebe izgubi, trčeći za mnoštvom poticaja izvana i nastojeći svima ugoditi, nikome se ne zamjeriti, za sve se sam pobrinuti… Naoko će to biti sasvim opravdano: Pa moram odgovoriti ovoj osobi, moram se susresti s drugom, moram poslove i razne obaveze do roka završiti. A što ako se taj drugi na mene naljuti kad vidi da me nema ili da nešto nisam učinila? Itd…
Bojimo se priznati da ne možemo sve stići, kako smo ranije planirali. Bojimo se ljudima reći: “Ne!”, jer ih ne želimo razočarati. A što ako baš tada i sebe i Stvoritelja mi izdajemo? Bojimo se sukoba s drugima ako stanemo na stranu istine i pravde i to izreknemo. Što ako baš tada svi zajedno propadamo u laži i nepravdi? Iz straha reagiramo, govorimo, djelujemo, šutimo. U nama i među nama se topi povjerenje. Postajemo zarobljenici svega što “moramo”, “što se očekuje” i što je “politički korektno”. I tada kao da umiremo.
A samo jedno je bitno: Sebe ne izgubiti. Sebe upoznati. Sebe prihvatiti. Sebe zavoljeti. I sebe živjeti. Jer kad sebe živim tad postojim i tad na najodaniji način kao da govorim: Hvala ti Stvoritelju koji si mi darovao život i mene! Kad sebe živim tad ljubim druge jer sam im potreban baš takav kakav jesam, original.
Zato je važno svaki dan imati vrijeme za podsjećanje na to: Tko sam? Zašto živim? Kome pripadam? i Kome sam uistinu odgovoran za darovani život? Samo Ljubav, Stvaralačka i Apsolutna, koja je htjela da baš ja postojim neće “tražiti svoje” i neće “očekivati od mene” ništa. Samo će Ljubav znati čekati sve dok se konačno ne “vratim k sebi”. A kad susretnem sebe, onu istinsku, u središtu svoje duhovne duše, tad ću prepoznati da je ta Ljubav već u meni i ja u njoj. Znat ću da je ona moja sigurnost, moje opravdanje, moje “gorivo” za život, moja inteligencija i mudrost, ostvarenje mojih čežnji i smisao moga jutra, podneva i večeri, moje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Tek u Ljubavi ja ću biti slobodna i “posjedovati” sebe i čitav svijet!
Samo u Ljubavi ja smijem biti baš to što jesam; original, drugačiji od drugih, nedovršeni čovjek sa svojim manama i vrlinama, sa propuštenim prilikama ali i velikim potencijalima, sa svojim tugama i radostima, sa gubicima, neuspjesima ali i pobjedama i preobrazbama. Čovjek ograničen koji treba Stvoritelja neograničenog.
Ono jedino što u susretu s Ljubavi ja ne smijem biti – to je glumac, čovjek sa maskom, onaj koji se skriva, bježi od istine i od svoje realnosti. I to se događa svaki put kad nemam hrabrosti priznati da sam “stala“, da ne želim iz svoje “močvare“, da se opravdavam i tražim od drugih da se mijenjaju ali ne i ja. A život je stalna promjena. Jer život je Duh a Duh je uvijek nov! I zato je nemoguće ostati isti, onaj stari, vezan ljudima, obzirima ili lošim navikama – ako sam oživljen duhom koji je u temelju svega što postoji.
Dovoljno je na tren sabrati se, priznati svoj “zastoj” i dopustiti stvaralačkom Duhu da me ponovno oživi, ozdravi i osposobi za život. To znači biti spreman umrijeti “sebi od jučer” da bih već danas, snagom Duha, postajala “ona od sutra“.
Mogu samo reći da od kada tako nastojim svaki dan iznova živjeti, u meni je mir, jedna čudesna sloboda i radost što smijem živjeti svoju originalnost. Uživam iznova učiti ljubiti, praštati, kajati se, mijenjati, razvijati, prkositi svim izazovima u danu, umirati svemu što je u meni staro i otvarati se novini koju Duh donosi.
Imati povjerenja, dopuštati da me Duh pokreće, obnavlja, jača, uči, liječi, tješi i “navigira”, sve čini… to u meni budi veliku radost, zahvalnost i nepokolebljivu nadu da će unatoč poteškoćama sve na kraju biti dobro. Vidim kako u moj život sve više ulaze ljudi koji tako žive. Zajedništvo s njima me ohrabruje da nastavim ići “uskim putem” u Život. Sve se nekako mijenja i oko mene i u odnosima s ljudima i u poslovima. Lijepo je biti čovjek!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Diplomirani ekonomist, teolog, po zanimanju dizajner informacijskih sustava a po zvanju evangelizator i hagioasistent.
Rođena u Opatovcu, prekrasnom slavonskom selu blizu Nove Gradiške, dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu.
Karizmu Zajednice Molitva i Riječ (ZMR) upoznala 2000. na jednom od seminara za evangelizaciju i od tada kroz formaciju ZMR započinje cjeloživotno osposobljavanje za zvanje evangelizatora i hagioasistenta.
Od 2011. volontira u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu, a od 2016. aktivno djeluje i kao hagioasistentica.
