Piše: Krešimir Stjepan Pećar
U petak 17. veljače 2023. godine navršila se 6. obljetnica preminuća utemeljitelja Zajednice „Molitva i Riječ“, prof. Tomislava Ivančića te bih s vama rado podijelio nekoliko misli o jasno vidljivim djelima dobrote koje jedni drugima činimo u našim životima.
U vrijeme kada sam zasnovao vlastitu obitelj, još sam se snažno borio sa svojim duhovnim patologijama, u magli pokušavajući doći do Istine, Dobrote, Ljepote, donekle vjerujući Uskrslome, ali nekako mlako, izdaleka, bez žara i bez duhovnog iskustva. Tada mlad i fizički zdrav borio sam se s vlastitim nemoćima: strahom od smrti, od nesigurnosti je li mi u ispovijedi oprošten grijeh, neočekivanim nesvjesticama za koje nije bilo razumljivog somatsko-psihološkog razloga, tjeskobama koje su me gušile noćima, nestrpljenjem za svaku sitnicu, psovkama, optuživanjem sebe i drugih, požudama, ohološću…
…Nedostajalo mi je je jednostavno bazično povjerenje, vjera u dobre razloge moga postojanja, vjera u postojanje višeg cilja za kojeg sam satkan u krilu majčinu.
Dugo sam se godina mučio u borbi sa samim sobom da bih konačno tek s obraćenjem Bogu shvatio da sam se godinama ranije stalno opirao Onome koji je razlog mog postojanja, Onome koji me htio i pozvao u ovaj svijet. Bez obzira na jasne znakove vlastite duhovne patologije, grijeh tako zaslijepi oči srca da je čovjek još uvjeren kako je on zdrav, a svi drugi bolesni.
S takvom izlomljenom slikom samog sebe, neočekivano sam na dan preminuća prof. Ivančića osjetio neodoljivi poziv da moram doći u Zajednicu Molitva i Riječ.
Nađoh se tako u zajednici za koju sam prije toga jedva i čuo. Jednostavno, slušajući mnogobrojna Duhom nabijena predavanja utemeljitelja koja se mogu pronaći na internetu, čitajući njegove nebrojene knjige, zaljubio sam se u Dobrotu, Istinu, Ljubav, Ljepotu… u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Slušajući mudrost koja je izlazila iz tog čovjeka, shvatio sam da mi, poteškoćama usprkos, za radost treba upravo taj beskompromisni šivaći stroj za moj iskidani duhovni ogrtač. Došao sam i, pozorno promatrajući neko vrijeme, čudio se misleći da ovdje manje – više svi osim mene imaju duhovne patologije, trebaju hagioterapiju, trebaju evangelizaciju, trebaju Boga, i što ja tu radim? Kako naivno! Ali radosna je, strpljiva i duhovita ljubav Božja, ljubav braće i sestara, članova Zajednice jer njihov brat „…bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!“ (Lk 15,32).
Tek shvativši da sam uistinu rob grijeha i, za početak, vrlo dobar hagiopacijent, počeo sam malo – pomalo opažati svakodnevna čudesa koja me vode k Gospodinu. Nakon toga slijedilo je pročišćavanje, iscjeljenje i polagani oporavak duše da bismo zajedno mogli radosno ovaj svijet činiti boljim.
Gospodin nas treba. On nema druge ruke i noge osim mojih i tvojih. Nema drugih, nema boljih od tebe i mene. Ti i ja smo bližnji ranjenim ljudima pored nas. Budimo djelatni vršitelji, a ne samo slušatelji Riječi (Usp. Jak 1,22). Marijin: „Neka mi bude po riječi tvojoj“ postat će tako trajni sklad naših planova s planovima Stvoritelja i neiscrpni izvor zdravlja.
Jer u skladu sa Životom, a ne protiv njega, čovjekov je životni smisao.
