Pripremila: Kristina Jurković, hagioasistentica
Ovoga petka u dvorani Vijenac u Zagrebu je održan Okrugli stol na temu “Proročka dimenzija u životu i djelu Tomislava Ivančića” povodom šeste godišnjice preminuća našeg i vašeg Tomislava Ivančića, Utemeljitelja Zajednice Molitva i Riječ, Prezbija, profesora, kako su ga mnogi zvali.
Događanje je započelo pjesmom zbora Zajednice Molitva i Riječ kojeg su posebno obogatili profesorovi studenti iz Frankopanske kada se zajednica i počela formirati, sredinom sedamdesetih.
Kroz ovo okupljanje vodili su nas Marijan Presečki i Marina Ćavar. Nazočan je bio i izaslanik kardinala Josipa Bozanića, kardinalov tajnik. vlč. Petar Belina, kao i svećenici vlč. Danijel Crnić, vlč. Krešimir Bulić i vlč. Tomislav Vlahović.
Na početku je spomenuta objava fra Tomislava Pervana u kojoj, između ostalog, zahvaljuje Bogu za život velikoga evangelizatora Tomislava Ivančića koji je djelovao u Kristovoj Crkvi više od četrdeset godina kao navjestitelj, kao profesor, kao predavač, kao duhovna veličina i koji mu je otvorio put do živoga iskustva Boga. Zatim, kao onaj koji je mnoge priveo Kristu, koji je mnogima pomogao iskusiti Boga u životu. Jer silno je volio Isusa, Crkvu, svoj hrvatski narod. I vjeruje da se i danas mnogi napajaju njegovim primjerom, njegovim riječima i predavanjima koja su dostupna na internetu, a i njegovim spisima
Ako nam je ikada potrebna proročka riječ i u Hrvatskoj i u Europi onda je to danas, složit ćemo se s voditeljem koji nas je podsjetio da je upravo profesor Ivančić ispunio svoju proročku zadaću; koja traži da prorok opominje, upozorava ali i ohrabruje i poziva na obraćenje, da budi nadu u spas i pokazuje smjer u kome se treba ići.
Uslijedio je audio prilog Tomislava Ivančića na temu: Znakovi vremena. Evo samo nekoliko crtica iz obilja proročke riječi:
“Zar ne prepoznajete znakove ovog vremena, zar ne vidite tko vam je došao, sam Sin Božji, zar ne prepoznajete po ovim čudesima, po riječima, po svemu zar ne prepoznajete koje je to vrijeme? Zar ne vidite da ste robovi zla i grijeha, zar ne vidite da ste robovi svojih formalnih religioznosti a ne istinske iz srca, zar ne prepoznajete znak vremena da je došlo vrijeme obraćenja, Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte.
Znakovi vremena su ono što se oko tebe u društvu događa. Teolog mora biti prorok! Ne može se biti teolog samo učeći nego istovremeno na koljenima moleći da Duh Božji prosvijetli i da ti da razumijevanje događaja koji se oko tebe događaju.
Najteža razdoblja su kad nema proroka, kad nema tko protumačiti što se to nama događa. Europi i Hrvatskoj trebaju proroci, biskupi i svećenici koji znaju tumačiti znakove vremena, koji ne lutaju.
Povijest nam govori da su dvije zvijeri (o kojoj govori i Otkrivenje) nacizam i komunizam, bile ranjene ali zarasla je rana toj zvijeri. Sada je najgora zvijer neoliberalizam, neokomunizam, neonacizam, koja ubija čovjekov moral, hoće uništiti zakonitost prirodnog morala ljudskog života a onda i biološkog a onda i zakonitost fizikalnog svijeta a time se uništava čovjek.
Ubijamo spolnost, moralnost, etičnost – čovjeka kao čovjeka – savjest opterećujemo, dostojanstvo osobe bacamo u blato, čovjek više nije intelektualac nego rob, nije karakter, nije svjestan sebe, postaje mračnjak. Kad tako činimo tada se i priroda uroti protiv čovjeka (o čemu nam i povijest govori – Noa i opći potop, Sodoma i Gomora). Zbog toga što su ušli u nemoral i pojedini narodi su propali prije nas.
Danas, jedni svjesno, planski idu činiti zlo (napravili zavjeru – kao što su new age, novi poredak), drugi kao da ništa ne zapažaju a treći, koji su manjina, spremaju se i znaju; ne smijemo dopustiti da nam se to događa. Moramo si praviti korablju od budućih zala jer potresi su krenuli, trovanja, ratovi, terorizmi, zemlja se buni, bolesti su tu a nema farmacija pripravaka koji bi pomogli. Isus nas upozorava da će sudnji dan doći kad se nitko ne nada. Zato treba biti spreman.”
Prvi gost predavač bio je fra Mario Knezović, kojeg smo čuli preko video zapisa. Između ostalog je rekao:
Tomislav Ivančić je bio ispred svog vremena iz razloga zato što je bio povezan s onim koji je van vremena Gospodin Isus Krist.
Njegova nadahnuća su dolazila iz susreta sa živim Bogom. Shvatio je bit a to je borba za spasenje ljudske duše. Ljudska duša je danas kao progonjena divljač. Sa svih strana je zatrpana materijalizmom, ponudom grijeha. Počeo je djelovati terapijski a najbolja terapija je susret sa živim Bogom. Profesor je znao da kad čovjek osjeti da mu je oprošteno tad ima sposobnost početi iz početka. Najveće postignuće je ako uspije čovjeka dovesti u blizinu Isusa Krista. Nije i čudo da je bio u Zagrebu izabran za rektora sveučilišta zato jer je bio autentičan svećenik, autentičan katolik, izvorni evangelizator. Iz srca je govorio, osvajao ljudska srca, visjeli su o njegovoj riječ zato jer je Boga nosio. Nastupao je s autoritetom da Bog njega šalje, sa sviješću; nosim onog koji mene ljubi.
Kao gost predavač okruglog stola pridružio se i znanstvenik genetičar prof. dr. sc. Tomislav Domazet Lošo, koji nam je otkrio slijedeće:
Profesor Tomislav Ivančić i ja poznavali smo se kao znanstvenici, pratio je on moj rad a ja njegov. Naš znanstveni odnos imao je meritokraciju, prepoznali smo jedan u drugom znanstvenu izvrsnost. Spoznali smo da je u našem genomu zapisana povijest koja seže do početka života. Tomislavu Ivančiću je to bilo važno jer to ide protiv filozofske ideje da je čovjek prazna ploča (što nije). Čovjek polazi sa nekim zakonitostima, sa nasljeđem, sa nekim htijenjima i ne možemo u njega upisivati što god nekome padne na pamet, ne možemo ga pretvarati u nešto što se nekome svidi. A to se danas događa.
Osvrnuo se na teze prof. Ivančića koje su njemu bile važne: Višestruko je ponavljao da stvarnost koju mi percipiramo ima neku hijerarhiju, neke slojeve. Postoji fizikalna, kemijska, biološka, psihološka, socijalna, duhovna, božanska i svaka od njih ima neke svoje zakonitosti Nepoštivanje tih zakonitosti uvijek dovodi do propasti čovjeka, tada nastaju bolesti. Naravno, razvio je svoju hagioterapiju. Ono što on uočava je da ako vidimo i znamo o stranputicama na nekoj od tih razina onda smo dužni objasniti što nam se to događa. Tu profesor Ivančić vidi proročki poziv, koja, ja smatram, da je upućen svima.
Na tom tragu T. Domazet Lošo je uočio kako se masovni horizontalni transfer gena dogodio zadnjih godina (zbog mRNA genske terapije koja je prozvana cjepivo) – prijenos nečega iz okoliša što nije naše. Strani genetički materijal ušao je u čovjeka u tako kratkom vremenu, čime su narušene fundamentalne zakonitosti biološkog sustava (koje nikada prije nisu narušene, zadnjih 2 mlrd godina). Stoga, postavlja pitanje: Što dobro može izaći iz toga? Zašto je uopće se to trebalo dogoditi? I kome to treba? Jesmo li mi to birali?
Na kraju zaključuje: mRNA cjepiva su genska terapija i to je molekularno tetoviranja s nepoznatom riječi. Zašto je ta istina, izrečena na Markovom trgu, toliko uznemirila duhove? U narednom periodu ćemo možda dobiti odgovor.
Potom je uslijedio još jedan audio prilog Tomislava Ivančića u kojem nam je proročki otkrio rješenje za ovo što nam se danas događa, što trebamo napraviti:
- Kad je Bog za nas tko može protiv nas (Rim 8)
- Dovoljno je deset pravednih i poštenih koji neće dopustiti da ih zvjer proguta
- Temeljitu novu evangelizaciju započeti da se narod obnovi, spasi
- Pokajati se i oprostiti drugome
- Gledaj Isusa: Isuse ti si tu i gledaš me
- Sveto Pismo, Evanđelje čitati
- Vjerovati – očekivati dobro – tad si otvoren Bogu i ne može ti nitko ništa
- U svijest staviti: Pa ja sam spašen, kršten, Božje dijete. Neće Hrvatska stradati. Bog neće dopustiti da stradamo.
- Krunica, molitva i pokora – obratite se, postite, ljubite jedni druge
I na kraju profesor Ivančić postavlja poticajna pitanja:
Vjeruješ li da je Gospa naša majka?
Vjeruješ li da je Otac Nebeski naš Otac Dobri?
Vjeruješ li da će Isus doći da te otkupi, da će milijuni anđela doći da se bore na našoj strani?
Jedan od gostiju predavača bio je i vlč. Danijel Crnić koji nam je progovorio na temu Proročki elementi u promišljanju, stvarnosti Crkve, župne zajednice te napora nove evangelizacije kod Tomislava Ivančića”
Kao student KBF-a živo se sjeća promišljanja Tomislava Ivančića o Crkvi koja odišu proročkim duhom:
Crkva je živa zajednica koju je Krist htio, a ne ona koja će tek humanizirati svijet ili jeftina utjeha u moru nevolja današnjice ili pak jedna od ponuda u samoposluzi ponuda za pobožne duše. Crkva je za Tomislava Ivančića Kristova zajednica, koja je tu egzistencijalno za nas baš kao što je Isus iz Nazareta bio i jest tu za nas egzistencijalno. Crkva je Božji plan s čovjekom
Isusa živoga se otkriva samo u zajednici Crkve gdje se živi vjera. Jer se živoga može tražiti među živima. Crkva mora moći ukazivati na Božju ljubav, nama darovanu Božju ljubav te na našu uzajamnu ljubav kao odgovor uzdarja na Bogom darovanu ljubav. Najveći znak da se u Crkvi živi ljubav jest njezino jedinstvo.
Crkva nosi Kristovo spasenje ali u krhkim posudama. Nužno je da se Crkva zbog svoje krhkosti stalno obnavlja. Da stalno spaja i krpa napuklu posudu ljubavi, vjere, nadanja za druge i praštanja svima. Ako to prestane činiti tada postaje nesposobna u svojoj posudi, koja je ionako krhka, nositi spasenje.
Osnovni zadatak Crkve jest stvarati autentične zajednice i pojedince. Treba stvarati ljude koji neće biti samo jedan kraj drugoga nego jedan za drugoga. Bez evanđeoskih pojedinaca nema evanđeoske zajednice. No, bez evanđeoskih zajednica nema evanđeoskog pojedinaca. Gdje dakle započeti? Tomislav daje odgovor.
U obje točke zajedno. Okrenuti se odlučno u zajednicama i u vlastitom životu Isusu Kristu. Nužno je da jedni u drugima istinski doživljavamo brata i sestru, da dobijemo hrabrost da ispovijedamo grijehe jedni drugima.
Temeljni problem današnje evangelizacije, smatra Ivančić, da je problem straha. Bojimo se drugima postavljati radikalne zahtjeve za oslobođenjem od grijeha. Zašto? Zato jer nemamo snage to zahtijevati od sebe. Zato to ne zahtijevamo od drugih. Biramo srednji put. A taj put ne postoji. Samo je jedan put u život i siloviti ga osvajaju i njime idu. Svaki kršćanin je pozvan da zastupa drugog čovjeka pred Bogom.
Tomislav Ivančić, taj prorok naših dana je ljubio Crkvu, izgrađivao Crkvu, živio Crkvu, vjerujući Isusu iz Nazareta, spasitelju čovječanstva i cijelog kozmosa a njegova zajednica, osobito danas, nastoji tom istom logikom svoga apostolata obnavljati zajedništvo u zajednici Crkve, diljem naše domovine pa i dijaspore, zaključuje vlč. Crnić.
Tijekom ovog događanja, konferansijeri su nas u nekoliko navrata pozivali da praktično uđemo u stvarnosti istine na koje su nas podsjetili prethodni govornici dozivajući u pamet ono što je prorok našega vremena Tomislav Ivančić govorio i živio.
Čuli smo i mladog obiteljskog čovjeka, Maria Modrić, svjedoka, čovjeka promijenjenog živoga.Tražio je smisao i pronašao ga preko susreta s radom profesora Ivančić, prakticirajući hagioterapijske principe i doživio da se čovjek može svestrano promijeniti. Vidio je jednostavnost profesora kao čovjeka, u njemu je vidio i proroka, suvremenog čovjeka koji je bio svevremen. Uočio je kako on nema bačenog vremena nego je sve njegovo vrijeme bilo iskorišteno i to ga je fasciniralo, vidio je da je on osoba koja živi to što govori. A govorio, je, kaže jednostavno da ga je svatko mogao razumjeti. Pogled je imao prema ideologijama koje žele ući u znanost, brak, obitelj, spolnost… ali nije samo to vidio i na tome ostao nego je razvijao i rješenje za to što nas je sve snašlo. Bio mu je cilj dovesti čovjeka do živoga Boga. Vjerovao je da se svaki čovjek može promijeniti.
Kao gost predavač bila je s nama i jedna redovnica s. Blanka Vrdoljak. Ona je još kao studentica bila povezana sa profesorom Ivančić. Otkrivala nam je kako spojiti dvije karizme, karizmu sv. Vinka Paulskog i karizmu Zajednice Molitva i Riječ: Evanđelje je jedno, ponuđeno svima. Karizma nije privatna stvar, svakom je ponuđena, ona je dar. U Crkvi je veliko upravo to da Crkva u krilu nosi ostvarenje svjetlosti Duha Svetoga. Ona ima svece i ljude sa slabostima. Profesor Ivančić je više puta znao reći: A zašto ja ne bih bio svet, ako je sveti Anto, sveti Franjo… zašto ne bih i ja? To nije nešto što nadilazi čovjeka nego nešto što je u čovjeku.
Za s. Blanku su sv. Vinko Paulski i profesor Ivančić dvije osobe kao dva suputnika. Svaki je bio vizionar svoga vremena. Profesor Ivančić je ustrajao sve dok nije dobio iskustvo Duha Svetoga. Išao je i dalje, liječio je srca slomljena, poslije rata bilo mu je važno obnoviti duh hrvatskog naroda.
Ovo je šesta obljetnica učenika koji su bili svjedoci. Promatrala je, kaže s. Blanka, svjedočenja učenika gdje je to profesor njega dotakao i doživjela to u jednoj slici: kao jedno veliko platno na kojem svjedoci uzimaju svoj kist i rišu životnim bojama lik jednoga svećenika, jednoga profesora, jednoga intelektualca, znanstvenika i utemeljitelja. Bio je, kaže se, s pet talenata a on ih je umnožio stostruko.
Za s. Blanku, prof. Ivančić je čovjek nadahnuća. Čovjek novog proljeća Crkve u Hrvata na tragu baš laikata. Njegov cilj je bio prenijeti budućim generacijama jeku vjere jednoga koncila; Crkva je narod Božji. Prije koncila Crkva je bila klerička. Crkva je krštenički narod. I laici i klerici su jednako sveti, jednako duhovni, jednako pravni, jednako dostojanstveni.
Kako bi opisala kako je iznutra doživjela profesora sjeti se uvijek susreta dva učenika s Isusom u Emausu. “Zar vam nije gorjelo srce dok vam je tumačio”. Seminar je susret s Duhom Svetim i s Isusom Kristom. Prof. Ivančić se otvorio dimenziji Božjoj. I naglašavao: “Svim žarom želim usrećiti vas i predati vam Duha.”
Na kraju nam je s. Blanka posvjedočila kao je iskra Duha Svetoga preskočila na jednu sestru redovnicu preko Tomislava Ivančića.
Potom je Ivica Lulić, predsjednik Vrhovne matične uprave Zajednice Molitva i Riječ, zahvalio sudionicima na dolasku, posebno pjevačima i svima koji na bilo koji način podupiru Zajednicu Molitva i Riječ. Zahvalan je, kaže, Prezbiteru koga je sa 19 godina upoznao i odlučio: Ja za tobom Isuse, kakvim mi je ovaj tvoj prijatelj opisao, idem.
Svi će evangelizirati, poneki će držati seminare, podjestio nas je na riječi Prezbia, kojeg smatra velikim crkvenim naučiteljem, kojeg odlikuje pravovjernost u Crkvi, u znanosti, u životu… Mirno i strpljivo je podnosio patnju, okupljao laike, pokazao kako se to raste. Duh nema kraja.
Svetost je projekt koji se u čovjeku ostvaruje cijeloga života.
Na samom kraju poslušali smo audio prilog Tomislava Ivančića iz Minuta za tebe, u kojoj nas između ostalog proročki ohrabruje i potiče:
“a ja bih htio … da ti nešto dobro kažem i snimim, i da onda kad me ne bude ovdje na zemlji da za tebe ostane moje iskustvo, i sigurnost koju sam ja stekao da bi ti živio i bio sretan, da znaš da ima netko tko je živio, tko je snimao ovo razmatranje, da je bio na tvojoj strani, da te ljubio, da ti praštao, smatrao da si i ti dragocjen, vrijedan i sposoban. …
…I kad sam vidio da su ljudi najviše patnici i da su samo oni pravi ljudi koji razumiju da su bolesni, patnici i da trebaju pomoć, da su najbolji ljudi koji drugima pomažu, i da je najljepši smisao života ljubiti čovjeka i to je ono zapravo, što bi trebao svaki od nas savršeno imat.
…nije važno jesi li ostvarivo sve ovdje na zemlji nego jesi li ostvario ljubav prema čovjeku, dobrotu, vjernost, istinu. Da li ljubiš ljepotu, da li te ljubav zahvatila, i samo je to važno, onda sve drugo ostaje tvoje. Ako si uhvatio ljubavi i dobrotu onda sve nosiš sa zemlje sa sobom…
Budi hrabar, vjerujem u tebe da ćeš uspjeti, da ćeš biti vrhunski i čekam tvoje vrijeme.”
Okupljanje je završilo pjesmom Zahvaljujte Gospodinu i pozivom na druženje uz agape.
