Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić

Tomislav Ivančić, iz knjige Ostati uspravan

BUDI RAME DRUGIMA

Depresija je poznata bolest u povijesti čovječanstva. Biblija je opisuje na razne načine. Psalmi su puni primjera o depresiji, o tome kako život ljudima postaje odvratan, kako su sami sebi teški, hvataju ih strah i nevolja, nalaze se u tjeskobi, tmini i muci, te im se čini kao da je Bog od njih sakrio svoje lice.

Velikane Biblije obično držimo ljudima koji nisu bili u nevoljama koje danas proživljavamo. No to nije istina. Upravo je obratno. Sjetimo se da je Isus iz Nazareta uzeo na sebe sve naše grijehe, bolesti, rane i muke. Bio je nama u svemu jednak, osim u grijehu. No ako nije griješio, ne znači da nije nosio naše bolesti i posljedice grijeha, rane i tjeskobe. Dovoljno se podsjetiti kako ga evanđelisti opisuju u Getsemaniju gdje su ga uhvatili strah i tjeskoba i bilo mu je toliko teško da je krvavi znoj izbio na njegovo lice. Slične su muke proživljavali velikani Biblije, a posebice proroci. Dosta je sjetiti se barem nekih, pa da nam oni pomognu kako da iziđemo iz svojih žalosti tjeskoba, muka i pomisli da nema izlaza.

Prorok Ilija bio je sklon depresivnim i maničnim stanjima. Sav je gorio od oduševljenja i sreće, bio je pun snage i sigurnosti, a onda su se opet u njemu pojavljivali tjeskoba, strah, muka, bijeg, želja da se ubije. Sjetimo se jednog slučaja. Ostao je sam. Svi su se drugi proroci s narodom klanjali poganskim bogovima. Štovali su Baala, boga susjednih naroda. Ilija se odlučio razračunati s tim prorocima. Okupio je narod i proroke i rekao im da naprave žrtvenike svome bogu Baalu, a on će napraviti žrtvenik Bogu Jahvi. Neka stave žrtvu, a onda od boga traže da spusti oganj s neba te žrtvu spali. Iako su Baalovi svećenici dozivali, počeli se čak i parati noževima u znak odanosti bogu Baalu, nebo se nije javljalo. Nikakav oganj nije silazio i oni su uvidjeli da Baala nema. A onda je Ilija napravio žrtvenik, okružio ga jarkom punim vode, prelio žrtvu i žrtvenik vodom i tada zamolio Boga da ga spali. I Bog je poslao oganj, spalio žrtvu, a ujedno osušio i svu vodu. Tako je narod vidio da je samo Ilija prorok pravoga Boga.

No tada je Izebela, koja je štitila Baalove svećenike, poslala Iliji glasnika s porukom da će ga dati ubiti, kao što je on poubijao Baalove svećenike. Umjesto oduševljenja zbog pobjede, Iliju je obuzela tjeskoba. Ostavio je slugu i pobjegao daleko u pustinju. Strah ga je tjerao, no osjetio je da neće moći pobjeći. Evo kako to doslovce opisuje Sveto pismo: “A sám ode dan hoda u pustinju: sjede ondje pod smreku, zaželje umrijeti i reče: ‘Već mi je svega dosta, Jahve! Uzmi dušu moju, jer nisam bolji od otaca svojih. Zatim leže i zaspa.” Iliju nije obuzela samo teška depresija, nego čak i samoubilačke misli. On reče Bogu: “Uzmi dušu moju.” No tada se uočava zbog čega su njegove misli tako teške: “… jer nisam
bolji od otaca svojih” – reče Ilija. Grižnja savjesti, dakle. Pomisao na to je li imao pravo poubijati svećenike i proroke, te na to da ga čeka pravedna kazna od kraljice Izebele, a nije bio siguran ni je li ispravan pred Bogom. Imao je osjećaj da ga je i Bog napustio. Zato mu je rekao da ga više ne muči, neka uzme njegovu dušu. 

No upravo to što je zavapio Bogu donosi mu spas od depresije i samoubojstva, jer mu dođe anđeo i reče “Ustani i jedi.” Kraj njega je bio kruh i vrč vode. Pio je i legao. Anđeo mu se zatim i drugi put javlja te traži od njega da jede, jer ide na dalek put. “Ustao je”, kaže Sveto pismo, “jeo i pio.” Potom je hodao četrdeset dana i četrdeset noći sve do Božje gore Horeba. Što nam govori ovaj tekst o proroku Iliji? Gotovo svakog čovjeka ponekad obuzme depresija. To se obično dogodi ljudima koji su mnogo napravili, majci koja je rodila puno djece, mužu koji je napravio važne stvari u poduzeću, čovjeku koji je činio puno dobroga, nekome za koga nam se čini da je živio svetim životom, a sada kao da propada.

Gdje je izlaz? – Kao kod Ilije proroka. Pojesti nešto, popiti, dopustiti Bogu da te tješi, dopustiti nekom čovjeku da ti dođe kao anđeo i kaže: jedi i pij! No zatim treba početi moliti. Uspinjati se na Božju goru znači moliti i moliti, možda i četrdeset dana i četrdeset noći, mirno, spokojno, ustrajno, dokle god se u čovjeku ne uspostavi duhovna snaga koja će i tijelu i psihi dati snagu da ne bude tragična.

No bolesnik obično ne može moliti sam; potreban mu je netko s kim će moliti. Evanđeoska služba svakoga čovjeka jest da drugome pomogne moliti, ući u Božju stvarnost, upijati Božjega Duha te se tako nahraniti i napiti Božje snage koja će ga izvesti iz tjeskobe. Zanimljiv recept iz Svetog pisma kako čovjek može izići iz mraka na svjetlo. Važno je početi to odmah prakticirati. 

https://hagio.hr/uncategorized-hr/klub-podupiratelja-zaklade-tomislav-ivancic-za-2023/