Jedna od temeljnih stvarnosti duha jest da je on transparentan. Njegovo djelovanje je uvijek jasno i nedvosmisleno. No, ponekad, mnoštvom izgovorenih riječi ili snažnim emotivnim doživljavanjem, na neki način, mi ljudi, pokušavamo prikazati sebe ili stvari drugačijima nego što je naša trenutna nutarnja stvarnost. Vjerujem da ste u svome životu susreli ljude koji možda i puno govore o dobroti i ljubavi, ponekad tako veličanstveno i uzvišeno, čak tako da, slušajući ih, ostanemo zapanjeni.
No, istovremeno iste te osobe u konkretnim susretima sa svojim bližnjima, sa svojim prijateljima, kolegama, upravo grubo znaju poniziti i “sasjeći” drugoga svojim riječima i oštrim kritikama. Istog nam trena postaje jasno da ono što ta osoba govori zapravo ne živi, nije iskrena i autentična i ne zna kako istinski ljubiti. Koliki znaju reći: “Ma ja sam joj oprostila ili više mu ništa ne zamjeram.” A onda se opet, iznova i iznova, zavrte u krugu zamjeranja i međusobnog optuživanja. Onaj tko je oprostio taj je do kraja slobodan od te druge osobe. Onaj koji ljubi taj će znati biti nježan, a nikada grub. Voljeti čovjeka znači podizati mu dostojanstvo, a ne ga stalno ponižavati analizirajući i ukazujući mu na njegove pogreške i propuste.
Kako je blagotvorno “zaogrnuti” drugoga svojom ljubavlju, dobrotom, iskrenošću. Tako raste istinsko povjerenje među nama. Kada bi u našim obiteljima, župama, molitvenim zajednicama i na radnim mjestima češće bilo prisutno ono: “Pogledaj kako se ljube!”, nastao bi uistinu jedan bolji i drugačiji svijet. Ljubav je dobrostiva. Ona postaje vidljiva, konkretna, djelotvorna kada izvire iz čista srca, ona drugome želi samo dobro. Tada se duša sa dušom spaja i prepoznaje, tada su ljudi jednostavni i spontani. Tada padaju maske i uloge koje glumimo.
U ljubavi nema mjesta zavisti i egoizmima, baš suprotno. Onaj koji drugoga ljubi raduje se tuđem uspjehu kao da je njegov vlastiti, pa još i više. Ljubiti znači biti strpljiv s onime koji je drugačiji od mene, imati razumijevanja za njegov rast i vjerovati da se može promjeniti na bolje. Ljubiti drugoga znači vidjeti ga, doživjeti ga kao osobu, cijeniti ga i uvažavati, u konačnici, u njemu vidjeti sliku samog Stvoritelja. Neka nam ovaj kratki tekst bude poput malog ispita savjesti u kojem promišljamo:”A kakva sam ja? Jesu li moja djela u skladu sa onime što govorim? Znam li biti gruba prema drugima? Zamjeram li često? Jesam li nekome zavidna? Da li teško ili lako opraštam uvreditelju?”.
I na kraju, ne zaboravimo, u temelju svega je Ljubav, ona sve podnosi, ona sve nadilazi, ona nikada ne prestaje. Dopustimo da nas ta Stvoriteljeva ljubav iz koje smo potekli odgaja i mijenja kako bi znali ispravno živjeti i ljubiti.
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
