Emisija prof. Ivančića na HKR-u od 8.03.2016.

Transkript napravila: Vesna Žarko

Uredila: Lidija Krolo

U posljednje vrijeme neprestano se nameće to pitanje kako pomoći mladima?

Mladi su izašli iz obiteljskog gnijezda, ali kamo trebaju poletjeti? Često je to obiteljsko gnijezdo bilo rastavljeni brak, obitelj posvađana ili alkoholizirana. Jedni su morali biti kod tete ili bake, jer su roditelji otišli u inozemstvo. Koliki mladi zapravo nikad nisu ni imali obiteljsko gnijezdo. Nisu imali gdje ni sazreti niti ozdraviti, ili pronaći smisao svojih budućih dana. Biti mlad danas je strahovito teško. Jer danas kada vladaju ideologije, a ne istina i život, danas kad nije važan čovjek nego novac, interesi, lažne politike. Danas, kada smo svi negdje drugdje, samo ne tamo gdje treba raditi. Čovjek nam je postao zadnji. Tužno je gledati djecu kako se igraju i traže neko rješenje da se bar između sebe razumiju. Roditelji imaju sto drugih problema i nemaju vremena s djetetom razgovarati. A tek mladić kad ulazi u pubertet i kad se počne razvijati u odraslog čovjeka, onda je tek u muci i stradanju.  

Mladi traže nekoga tko će ih razumjeti, nekog tko će ih uzeti za ruku, nekog tko će ih pogledati u oči i reći kako su zgodni, dragocjeni i sposobni. 

Mladi trebaju nekog tko im neće, kao roditelji, uvijek reći: “Čuj, ti ne valjaš, što će biti od tebe, hajde uči?!’ Kada bi roditelji znali kakvo blago nose u svojoj obitelji baš kad imaju mlade među sobom. I upravo kad mladi počnu  postajati grubi i tako reći bezprizorni i svakakvi, upravo tada biti za njih i s njima. Tada pohvaliti neku sitnicu na njima. Tada upravo znati zašutjeti kada oni govore i govoriti kad žele da im nešto kažeš.

Kako je dobro biti s mladima.

Razumjeti ih, ljubiti, cijeniti ih, poštivati, jer to su ti isti mladi koji su bili nekad dobra dječica, ali sad su ušli u razdoblje kad trebaju biti samostalni. Zar da uđu u društvo u kojem oni nisu važni? Zar u društvo u kojem se pitaju hoće li naći radno mjesto?

Kako je strahovito važno danas se okrenuti mladima, zavoljeti ih. Mladića i djevojku, jer budućnost naše zemlje nije u odraslima. Nije u sadašnjim ženama i muževima, ne. Nego baš u mladima i u djeci koja polako stasaju.

I zato njih pozdravljam osobito. Jako bih volio kad bi im ove riječi pomogle da nađu onu snagu koja će ih voditi u novo preobraženo hrvatsko društvo.

Tako bih volio da shvate da neće postati veliki time što su išli u školu i naučili bezbroj stvari, jer to je arhivirani materijal u njima koji će prije ili kasnije zaboraviti i neće se znati njime služiti ili je tek takav da se znaju donekle njime služiti. I to nisu oni. To ne promijeni čovjeka. To ga ne čini velikim. Čovjeka čini velikim duh, svijest i samosvijest. Kad čovjek shvati da nije došao svojom voljom na svijet.  Da nije došao ni voljom svojih roditelja pa ma kakvi oni bili. Roditelji su oni preko kojih je došao čovjek na svijet. I kad mladić i djevojka to shvate, da ima netko tko je njih volio i poslao, tada postaju samostalni i vrijedni.

Bog je tebe htio, dragi mladiću. Bog je baš u tebe se zagledao, draga, poštovana djevojko. Ne boj se, budi hrabra. Budite hrabri, jer na vama leži ova zemlja, na vama leži budućnost naroda.

Zapazit ćete brzo kako je naša generacija sve tamo od prosvjetiteljstva do danas bila strahovito naivna. Bila je samo tehnološka i tehnička, ali bez znanosti, jer prava znanost je ona koja odgonetava zagonetku čovjeka. Tko je čovjek? Zašto živi? Kamo ide? Što će biti od mene sutra? Zar sam tu samo da se pojavim rođenjem i da ubrzo odskliznem s ove zemlje sa smrću? Ili sam tu da nešto veliko napravim, da iza mene ostanu tragovi? Da li sam tu samo da se zabavljam u gostionicama i barovima ili sam tu da čitam i razmišljam? I da, prije svega, uhvatim korijene svoga života, a korijeni našeg života su u Bogu. Kad čovjek uhvati te korijene i počne s Bogom razgovarati, kad mladić i djevojka shvate da imaju duha, kao što je Bog duh i da je u trenutku začeća Bog njima ulio upravo duha. Kad tada počnu razgovarati s Bogom, tada postanu genijalni, vrhunski inteligentni. Tada se mijenjaju oni, ali tada se s njima mijenja svijet.

Mladići i djevojke su zapravo budućnost ovog našeg naroda. 

Generacije koje sada su već u 40 – im ili 50 – im godinama odlaze, i s njima ideologije koje se protive prirodi i čovjeku, budućnosti i sreći čovjeka. Ideologije ubijaju čovjeka. Pogledajte samo što je napravila ideologija jednog komunizma i boljševizma, što je ideologija napravila od jednog nacizma, fašizma, što je napravila ideologija francuske revolucije, Napoleona itd. Ideologije samo ubijaju jedan dio naroda da bi tobože na njihovim leševima drugi mogli živjeti. 

U životu je samo jedno važno, pronaći vlastiti korijen.

Gdje si ti zapravo izrastao ? Gdje si ti stasao? Od koga si ti izišao? Tko je tebe želio? Htio?  Poslao u svijet? Čiji je ovaj svijet? U čijem ti to svijetu živiš? Jesu li to napravili ideolozi? Jesu li to napravili ljudi? Jesu li to napravili znanstvenici, radnici? O ne!

Ti živiš u Božjem svijetu i Bog te poslao, ti pripadaš Božjoj obitelji. Ti si samo prošao kroz svoje roditelje.

Ako te nisu znali odgajati i ako nisu imali vremena za tebe, onda nisu bili dostojni tebe. Ali ako su itekako trpjeli i živjeli za tebe i vole te i ljube te i strpljivi su s tobom, budi im zahvalan, jer to su dragocjeni roditelji. Oni su u skladu s Bogom i s tobom. I kraj njih ćeš sigurno doći do vrhunca svog života. Razvit ćeš se u vrhunskog čovjeka.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.


Prethodni članakHagioasistent odgovara – Prisilne misli i radnje?
Sljedeći članakZa dobar dan – iz pera hagioasistentice
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)