Nastavak transkripta s Radio Marije, Tomislav Ivančić

Ako želimo načiniti jedan korak naprijed, onda je potrebno učiniti korak prema Isusu, poći za njim, otvoriti srce i sva vrata u sebi, dopustiti mu da on nešto dobra učini za nas. Konačno dopustiti da On nas zaista promijeni, da ne budemo u mraku. Da ne budemo oholi misleći kako mi nešto dobro činimo za Isusa. Da ne budemo oholi  zbog svojih beskrajno teških i  dosadnih molitava umišljajući da je Bog sretan kako molimo. A zapravo Bog je nesretan, jer stalno molimo, kako On kaže blebećući, umjesto da molimo tako da se s njim spojimo.

Jer bit molitve je susret s Isusom Kristom. Hajde reci mi kad si se, poštovani slušatelju, susreo u molitvi s Isusom Kristom. Susrećeš se s određenim formulama molitve i govoriš ih zar ne?

Evo, to je ono što mi se čini da bismo trebali izvući na vidjelo, da bismo trebali živjeti drugačije. Bilo bi divno kad bi ovaj Božić bio sasvim drugačiji, kad bi se konačno Isus pojavio među nama. I sad se pitam, što učiniti kako bi se to dogodilo?

Kako pokrenuti kršćanina da se on odrekne sebe i krene za Isusom?

Da ne gleda više u svijet, nego u Isusa. Da ne očekuje od sebe nekakav bolji svijet, nego od Isusa. Da ne očekuje od nikakvih hrvatskih stranaka i političara i gospodarstvenika, pa  ni od nas svećenika nekakav bolji svijet, nego od Isusa. To znači da bi trebalo okrenuti naš mentalitet i naše djelovanje i našu Crkvu. Umjesto da su u njoj stalno ljudi važni, da bude važan Isus.

Uvijek me boli kada nakon dugih sastanaka bilo koje vrste u Crkvi, nas svećenika, i laika, i molitvenih grupa, i raznih drugih udruga i crkvenih i pokreta, nakon svega toga i molimo i čitamo i diskutiramo i šta sve ne  radimo, ali nitko ne spomene Isusa.

Kada hvalimo različite svece u povijesti Crkve, bude mi žao Isusa, pa zar su sveci nešto veliko napravili? Što su oni to oni učinili u povijesti čovječanstva; zar nije Isus, i ako su nešto oni, zar nije to Isus preko njih?

Bude mi tužno što nitko ne traži Isusa. Izmolimo napočetku i otpjevamo “Dođi Duše presveti” i na kraju  otpjevamo “Idi, kaži cijelom svijetu”, i možda izmolimo Očenaš i odemo. Pitam se gdje je bio Isus u našem susretu? Ako je Crkva tijelo Kristovo, i ako bez Isusa ne možemo učiniti ništa, kako On to kaže: „ Bez mene ne možete učiniti ništa.“ I ako je On put do Oca,  zašto tražimo onda neke svoje putove. Zašto mislimo da mi možemo po svojoj molitvi doći do Oca Nebeskog?

Zašto mislimo da možemo svojim dobrim djelima dokučitu ruku Oca Nebeskoga?

Isus kaže: „ Ja sam put.“ Ako je Isus život, zašto onda tražimo nekakav drugi život; tražimo da dobro pojedemo, da dobro popijemo, da imamo dobre lijekove, dobre ambulante; a zašto ne potražimo Isusa?

Napokon, ako je On istina, zašto se toliko mučimo filozofskim razmišljanjem, čitanjem knjiga, školama i fakultetima? Samo njega nema. Sve imamo, samo Isusa nema. Evo zato vas pozivam da pokušamo otvoriti sva vrata i svoje putove i staze prema Isusu;  kako bismo do Božića, a još imamo dovoljno dana, kako bismo se iznutra očistili od sebe samih, da bismo došli do Njega i da bi ova zemlja bila sretna, jer bi konačno ugledala: Isus se rodio u našem gradu.

Kako bi bilo dobro kad bismo konačno dopustili da Isus postane u nama ono što je i sam htio biti. On kaže: „ Tko se ne odreče svega, pa i vlastitog života, ne može biti moj učenik.“ Znači, ne možeš od njega ništa primiti, ne možeš od njega ništa naučiti. Ma recite mi, jeste li išta naučili iz Svetog Pisma? Da li uopće čitate Sveto Pismo?

Jeste li išta naučili od Isusa? Je li itko od nas njegov učenik? A koliko knjižurina, svetaca, teologa, duhovnih pisaca  čitamo i čitamo. O kad bismo Isusovu riječ samo s malo više ljubavi i srca čitali, naučili bismo čitavo Nebo.

Dakle, kako vidimo, nešto se s nama neobično događa, nešto s nama nije u redu. Mi toliko molimo, a nigdje Boga, mi toliko idemo na mise, a nigdje Isusa, mi toliko tvrdimo da smo Crkva i vjernici, ali Isusa nigdje. Krećemo se ulicama, nigdje Isusa. Dolaziš kući, nema ga ni tu. Dođeš u Crkvu; nema ga, zatvorili ga iza tabernakula, valjda.

Nastavak sutra…

Prethodni članakPretplata za 2021 – Hagio.hr
Sljedeći članakZa dobar dan – iz pera hagioasistenta
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)