LJUDSKA I BOŽJA PROSUDBA
Jedan autor kaže da obično imamo ili previše dobar ili previše loš glas, ali nikada onaj koji zaslužujemo.
Ljudski obziri nas satiru. Svi smo više ili manje robovi onoga što će ljudi o nama reći. Poznajem mnoge kojima je jako stalo do toga što će povijest o njima govoriti i pisati. Poznajem ljude koji se boje javnih medija, jer napišu li o njima nešto loše, ne znaju kako će to izdržati. Poznajem ljude koji stalno pitaju što ljudi o njima misle.
Znam one koji žive u strahu da se o njima govori loše, koji drhte ako je o njima napisano nešto negativno, koji se plaše kritike ili pitanja na njihov račun. Poznajem ljude koji se boje biti ono što jesu, koji saginju glavu i koljena pred svačijim mišljenjem, kako bi svima bili prihvatljivi. Oni imitiraju druge, oni nemaju vlastitih želja, nikoga ne ljube, jer ljube svoj dobar glas koji i onako ne mogu spasiti.
Ljudi nas poznaju samo izvana. Oni ne znaju što je u našem srcu, ne poznaju naše sposobnosti, boli i bolesti. Ljudi ne znaju zašto nam se dogodilo ovo ili ono. Sude nas prema onome što vide izvana ili prema onome što su od drugih čuli o nama. Rijetko ćemo o sebi čuti neki objektivan sud. Ljudi nas pretjerano hvale zbog dara koji smo im dali ili nas pretjerano kude zbog neke pogreške koju smo učinili. O nama nešto negativno pročitaju, pa nas prezru, od nekoga čuju dobro o nama, pa nas onda hvale. Tko sluša ljude, nikada neće doći do istine o sebi. Tko se trudi da ljudi o njemu dobro pripovijedaju, nikada neće postati dobar. Bit će dobar glumac i zato loš čovjek.
Istinit glas o nama može reći naša savjest. Savjest nas sudi ili nas hvali. Dokle god idemo putom na kojemu nas savjest hvali, nećemo slušati što ljudi o nama misle, nego ćemo mirno sjesti u naslonjač i uživati. Ako nas savjest kudi, ljudi o nama mogu dobro govoriti, mogu nas hvaliti na sva usta, no mi ćemo osjećati da lažu, da to nije istina o nama i bit ćemo još nesretniji i depresivniji. Ne ubijaju se ljudi zato što drugi o njima zlo misle, nego zato što i savjest o njima zlo govori. Stoga nam samo savjest može biti pravi sudac i pravi glas o nama.
Bog nas je stvorio i samo on vidi naše srce. Nitko ne zna kakvi smo iznutra, pa ni mi sami. Ni anđeli ni zli, ni itko od ljudi, niti jedan velikan na zemlji ne zna što je u dubini našega bića. Samo Bog vidi u srce, kaže Sveto pismo. Stoga samo on može o nama reći pravi sud. On je nama već rekao što misli. Otišao je za nas u smrt i to je znak da smo mu dragocjeni. On nam daruje zrak, sunce i kišu. On nam daje roditelje, dom, hranu i odijelo, pruža nam mogućnosti da uživamo i da se veselimo. Daje nam tišinu noći i vedrinu dana. Kada bismo promatrali što nam sve daje Bog, postali bismo najsretniji ljudi na svijetu. Izlaz iz depresije jest u tome da shvatimo da nas Bog ljubi. On jedini zna kakvi smo objektivno. Stoga je prihvaćanje njegovog suda o nama jedini način da postanemo zdravi i uputimo se putom zadovoljstva.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
