Piše: Marina Ćavar

Tjedan koji je bio iza mene nije bio baš najljepši. Oprostivši jednog bliskoj osobi u rodbini mislila sam da će sad sve biti u redu. Ta osoba se sama od sebe počela javljati. Sve je bilo divno. Onda je slijedio jedan dogovor, nakon toga jedan nesporazum i ta ista osoba koja me je u prošlosti znala duboko povrijediti, opet je to učinila. Povrijedila je moju osobnost, slomila mi srce. Mislila sam gore od ovoga ne može.

Opet sam se zaodjenula u 4 točke oprosta: oprostiti, pokajati se, zahvaljivati za tu osobu Stvoritelju i donijeti odluku da ću pronaći u njoj nešto dobro, probuditi sućut za nju.

Ali, to nije lagan put. Potrebno je puno povjerenja u tog istog Stvoritelja i natopljenosti njegovom ljubavlju, jer uvreda izbija, kao mjehurići od pjene u vodi.

Sutradan dok sam još „zavijala svoje rane“, dogodilo se nešto još gore. Druga osoba također iz rodbine, i još bliskija, koja me je prije nekoliko godina još više povrijedila, širila je neistine o meni. Nakon što sam joj oprostila i nakon što je nekoliko godina bio jedan korektan i mogla bih reći lijep odnos, izrekla je u poruci, nakon jednog razgovora, takve insinuacije o meni da ih ni najbolji scenarist u filmu Oskarom nagrađenim ne bi mogao smisliti. Ostala sam bez teksta, ranjena i bolna.

Mislila sam: „Zašto? Toliko dobra sam učinila i jednoj i drugoj osobi? Zašto? Otkud tolika nepravda, zloća?“ I tako sam ja mislila. Nisam imala više snage ni opraštati, jer su slijedile uvrede jedna za drugom. Zazivala sam Mihaela arkanđela, zaštitnika ZMR, ali kao da nije čuo. Isusovo ime, ali ništa. Muk, tišina.

Onda sam „uzela stvar u svoje ruke“, pozvala par osoba od povjerenja i rekla im što se dogodilo. One su me, naravno, podržale. Onda sam išla čitati te poruke manjka dobrote, vrtititi ih u sebi i malo pomalo sam vidjela kako tonem i tonem. Nije mi više bilo dobro. Suha usta, ne mogu disati, srce mi čudno radi, muka, glavobolja i pomislim na kraju: „Pa, ja sam dobila koronu!!!“

Tako je bilo cijelu noć. Borba i nevjerojatni umor. Sutradan se probudim nikakva. Ne mogu razmišljati ni što bih obukla. Slomljenog srca ništa mi nije bilo važno. Krenem moliti s velikom težinom.

Polako se otvaram duhovnoj stvarnosti dok gledam Isusa, kao da neka mini zraka sunca polako prodire. Otvaram Evanđelje, Ivana, baš pravu riječ.

Pogledam: „Ako je mene svijet mrzio i vas će. Ako je mene progonio i vas će. Nije sluga iznad gospodara, niti učenik nad učiteljem.“

Pred kraj molitve odlučim još petnaestak minuta ostati u upijanju Bljeska (nagovori iz treće točke formacije ZMR). Točno one riječi koje su mi potrebne:

„Ne oslanjajte se na ljude, jer kada se oslanjate na ljude, uvijek gubite.
Kada si sve izgubio, znaj, tada je Isus pobijedio.“

Kao da se santa leda s mene otopila, kad da mi je netko u trenu rasvijetlio stvarnost: „Pa, to si ti Isuse. Nisam te izgubila, tu si. To je put kojim me vodiš. Isuse, znaš što, uzak ti je stvarno taj put! Što ga bar nisi malo asfaltirao, sve same kaldrme! Ali, Isuse, ipak, unatoč svemu, ja se i danas za tebe odlučujem!“

Nekoliko minuta Bljeska bilo je dovoljno da me iz tame vrati u svjetlost.

Odem na misu i već kod ulazne pjesme gdje se govori o blagom Ocu, svemogućem Bogu, koji čuje i koji uslišava one koji ga ljube, suze same krenuše. Duboka nutarnja potresenost. Pomislim: „Duše Sveti, pa nisi baš sad trebao. Stojim baš u prvom redu ispred svećenika.“ A ono, srce gori, kao da mi je cijelo tijelo u vatri, suze cure, ne mogu se pomaknuti. Svećenik, vrlo mlad, tek došao u župu, vidio je što se događa. Vidjelo se da ga je to dotaklo. Održao je propovijed kakvu do sada od njega nisam čula. Bio je tako neobično dostojanstven.

Tijekom mise dogodio se u meni preobražaj, pali su lanci, kao oni s četverostrukom Petrovom stražom.

Postadoh slobodna i od tih moji rođaka i sjetih se što sam molila prije par dana u Vinogradskoj crkvi, gdje se ZMR (zajednica Molitva i Riječ) svakodnevno sastaje i moli: „Isuse, daj da i ja budem slobodna od svih, onako kako je to sv. Franjo učinio sa svojom rodbinom.“ I sve mi postade jasno…

Opet mi dođoše iste riječi iz Evanđelja: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas.“ U tom trenu doživjeh nešto kao Božje milje, Božji poljubac, kao kad nježni otac poljubi svoju malu kćerku da joj pruži sigurnost i zaštitu. Doživjeh ono o čemu je pisao teolog i svećenik Ivan Golub: Božju milost, kada se Bog naginje k čovjeku, milinu. Spusti se na mene kao neko zajedništvo, supatništvo, savez i dobih snagu, nadahnuće, polet, u trenu rješenja kako i što napraviti.

Izađoh van iz crkve kao novi čovjek… Idem živjeti. Hvala Ti.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.