Ovih dana godišnji odmori se polako približavaju svome kraju i brojni od nas vraćaju se sa ljetovanja svojim domovima, na svoja radna mjesta, a đaci još malo i u školske klupe. Moj Zagreb je već ponovno ušao u svoj dobro znani užurbani ritam i kao da radosno “dočekuje svoje povratnike”. Razmišljam kako dani i tjedni, ljeta i zime, lete i izmijenjuju se, i kako sve prije ili kasnije prolazi…
No u toj prolaznosti, postoji jedna istina koja neugasivo sjaji: “Sve prolazi, samo Stvoritelj uvijek ostaje! Njegova ljubav ostaje dovijeka!”. Zbog toga svaki naš korak pa kako malen ili prolazan se činio postaje vrijedan i bitan. U Njegovoj ljubavi i svatko od nas postaje neprolazan, vječan, nezamijenjiv. Svaki dan iznova potrebno je graditi darovan nam život baš kao što naša pluća neprestano trebaju udisati i izdisati svježi zrak. Život se osvaja uvijek iznova i zato je potrebno uspinjati se, ići, ustrajati, ne odustajati. Kao što se vraćam svojoj kući nakon puta, još više se nakon mojih brojnih lutanja želim tebi vratiti, Oče! Vraćam ti se nakon tmurnih i tjeskobnih misli koje me od Tebe odvajaju. Vraćam ti se iz nepovjerenja u Tvoju dobrotu i Tvoju ljubav…
Dolazim k Tebi nakon svih mojih tvrdoglavih i samodostatnih traganja. Sve čežnje i nade moga srca danas stavljam iznova u Tvoje ruke. O, kako je dobro biti s Tobom, Oče! Znam, k Tebi se uvijek mogu vratiti! Ti me čekaš…Zastani i zapitaj se, dragi prijatelju, odakle se to ti trebaš “vratiti”? Gdje si se možda udaljio od svog Stvoritelja? Mi lutamo kad god smo rastreseni i odsutni, nesvjesni čiji smo i zašto smo ovdje na zemlji, naša lutanja su naše lijenosti i pasivnosti, naše ljutnje i nemogućnost praštanja, naša nestrpljivost i oholost, naše površne religiozne prakse i forme, naše laži i neiskrenosti…
U ovom turbulentnom i izazovnom vremenu u kojem živimo potrebno se neprestano svraćati “kući”, vraćati se k sebi i izvoru svoga života. I ovaj današnji dan je prilika, mogućnost da ga ispuniš dobrom, iskrenošću, ljubavlju i ljepotom, onime što je neprolazno. Ne boj se danas nasmijati, možda i zaplakati, radi marljivo i sa voljom, budi utjeha drugome i ispružena ruka u nemoći, ne daj se pokolebati pred težinama i izazovima koji pred tobom stoje ovih dana jer sve ono dobro koje s ljubavlju činiš ostaje za vječnost. Tada i ti postaješ vječan!
https://hagio.hr/category/kolumne/iz-pera-hagioasistenta/
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
