PATNJA ZVANA OČEKIVANJE

 

Piše: Ana Perišić

Nedavno reče jedna naša članica Zajednice: „Daj da od ljudi ništa ne očekujem, samo da ih ljubim”. To je ideal kojem bi trebao stremiti svaki čovjek, bio on vjernik ili ne. No može li čovjek to doseći, živjeti, ili se pak radi o čežnji za koju se svakodnevno treba opredjeljivati?

Gledajući s duhovno-antropološke razine, ova patnja izazvana je dugotrajnim odbacivanjem čovjeka pojedinca, tj. njegovim ponižavanjem i zanemarivanjem od strane bližnjih ili onih osoba koje su s njim u neposrednom suživotu. Postoji i drugi oblik te patnje, a ona se očituje u trenutku kada čovjeka neočekivano i snažno povrijedi druga osoba od koje to nije očekivao.

Prva vrsta boli obično počinje u bazičnom vremenu, ali se nerijetko desetljećima trpi jer povrijeđena osoba očekuje da će joj, ostajući u blizini uvreditelja, taj čovjek izraziti poštovanje i ljubav, štoviše, ispričati se za nedjelo ili izostanak dobrih djela koje joj je trebao pružiti. Slojevita je to bol i nerijetko povrijeđena osoba sebe krivi za izostanak nepružene joj ljubavi i neiskazanog poštovanja. Poznata nam je ona izreka: „Povrijeđeno dijete ne prestaje voljeti svog roditelja, nego samoga sebe”. A poznat nam je i problem zlostavljanja učenika od strane svojih vršnjaka. Zašto to djeca jedna drugima čine? Što je uzrok tome? Jer žrtva je i onaj kojega žrtvom nazivamo i tzv. zlostavljač.

Druga je patnja moguća tijekom cijelog života, a može se doživjeti od strane vrlo bliskih i privrženih ljudi, no nerijetko od strane onog čovjeka kojeg povrijeđena osoba nije dobro upoznala ili nije uočila promjenu njegova karaktera.

Hagioterapija se temeljno bavi područjem u kojem čovjek odbacuje svoju temeljnu vrijednost, ne samo kao žrtva zloće drugih ljudi, nego i onoga koji je kriv za neko nedjelo ili pomanjkanje razvoja svojeg karaktera. Svaki čovjek treba dobrotu, ljubav i posvješćivanje stvarne istine o tome tko je on uistinu.

Stoga je suštinsko pitanje uočava li čovjek istinski svoju bit i neotuđivu vrednotu zbog postojanja, i to ne bilo kojega, nego postojanja od Stvoritelja koji je apsolutna ljubav. Nije korijen ove patnje u uvredi počinjenoj od drugog čovjeka, nego u prihvaćanju laži o samome sebi. U našoj hagioterapijskoj praksi uočavamo i da osoba nerijetko uzvraća tzv. zlo za zlo, pa je svaki zlostavljač zapravo osoba koja je doživjela sličnu patnju ili bila uskraćena za ljubav i razvoj. Stoga je nužno pristupiti mnogim koracima u ozdravljanju duhovne duše svakog patnika, bio žrtva ili počinitelj uvrede.

Taj je patnik, bilo da se radi o prvom ili drugom slučaju, ranjen prvenstveno na području povjerenja i duhovnog srca. No budući da cjelokupni organizam čovjekove duhovne duše predstavlja osoba, ona je kod uvrede daleko najranjivija. Tada suštinsko pati u čovjeku, a izražava se kao ranjeno ljudsko dostojanstvo. Antropološki gledano, za čovjeka ne postoji veća bol od napuštanja njega kao osobe od strane drugoga ili pak ponižavanje kroz obezvređivanje i klevetanje. Iz iskustva rada u prosvjeti, sustavu socijalne skrbi i samoj hagioterapijskoj praksi, uočavam da je ova patnja najsnažnija čovjekova patologija. Zato, ako naučimo čovjeka da ne odbacuje svoje temeljno dostojanstvo, tada smo i njega oslobodili i sačuvali od potrebe da ranjava druge oko sebe, bez obzira jesu li oni razlog njegove patnje ili ne mogu nadoknaditi ono što su mu drugi trebali dati.

Kratak sažetak koraka koji vode u duhovno-antropološko zdravlje od uvreda su sljedeći:

• Tzv. nulti korak, temeljni, onaj koji prethodi svakom drugom koraku jest ozdravljanje čovjeka kao originalne osobe. On se očituje u osvješćivanju da si baš Ti, čovječe, ljubljeno i osmišljeno biće. Istina o tome krije se u Onome od koga si nastao/la, a On je apsolutna ljubav – Onaj koji je apsolutan ne može manje voljeti, niti ono što je od Njega ne može biti manje vrijedno. Potom, neponovljiv si, Tvoje poslanje samo je Tvoje, vrhunski talent. Stoga se drugim korakom u tom tzv. nultom uočava potreba da sebe prihvatiš, i kao ljubljeno dijete i kao osoba s posebnim pozivom za ovaj svijet. Stvoritelj je dao čovjeku slobodnu volju te je nužno odlučivati se za to vrhunsko dobro u sebi i prema smislu postojanja. Sjetimo se riječi sv. Augustina koji je rekao: „Bez mene si me, Bože, stvorio, ali me bez mene nećeš spasiti”. Ne govori se tu o našem doprinosu spasenju, nego o nužnosti osobnog pristanka – biti ono što je Stvoritelj iskonski ucijepio u čovjeka, u Tebe.

• Sljedeći korak jest prepoznavati čežnje svoga srca i snažno se, jasno, višednevno opredjeljivati za njih. To ne znači htjeti postati bogat, moćan i snažan da bi se dokazivao ili osvećivao onima koji su Te povrijedili ili pak drugim ljudima, već odgovornost i sreću prema svom poslanju, onome za što si pozvan/a u život. S vremenom će Te ustrajnost u poslanju izdignuti do stvarnog smisla zašto živiš i do slobode od poniženja, jer možeš, jer znaš, jer postaješ sretan.

• Iza ovog koraka slijedi pokajanje, budući da si sam/a sebe odbacio/la zbog poniženja drugih. Ovaj korak može djelovati čudnim i neprihvatljivim, no mi ljudi nerijetko zbog uvreda godinama stojimo pred mogućim ostvarenjima kao da to ne zaslužujemo i ne možemo činiti život vrijednim i osmišljenim. Ujedno odbacujemo sebe kao vrednotu, kao ljubljeno dijete svoga Oca, Stvoritelja. A ako smo uzvraćali, kako smo već rekli, zlo za zlo, potrebno se pokajati jer i to nas obezvređuje. Ne budimo taoci vlastitih nemoći i posljedica koje proizlaze iz snažnih uvreda.

Tek tada slijede koraci praštanja osobama koje su onemogućile naš razvoj i obezvređivali nas kao dragocjenu osobu. Uvijek je bitno imati na umu da praštanje omogućava našu slobodu od uvrede i uvreditelja. Štoviše, nerijetko uočavam kako praštanje pomiruje osobe, a nadasve otvara put da u srcu oslobodimo prostor za novo povjerenje i ljubav. Kad čovjek spozna svoju temeljnu vrijednost, tada nutarnjim očima uviđa i ranjenost osobe koja je njega povrijedila, ali i dobrotu, ljepotu nutrine uvreditelja.

• Na koncu, potrebno je ustrajati u prihvaćanju Stvoriteljeve ljubavi, jer je zapravo On lijek i liječnik, potom u razvoju svojih osobnih talenata, vrijednosti za ovaj svijet, prihvaćanju drugih ljudi, ma tko god oni bili. Očekivanje dobra je nužno, i dok se ne ćutimo vrijedno u sebi zbog bolnih emocija. Ustrajnost stvara novu stvarnost, povjerenje koje se rađa u srcu čovjeka. Emocije nisu razina duha, stoga, ponavljam, ustrajmo u očekivanju svoje temeljne vrednote, prihvaćajmo sebe, govorimo sebi često:
  

„Vrijedim jer postojim; vrijedim jer sam od Apsolutne dobrote stvoreno biće; odlučujem se za ono što je Stvoritelj ucijepio u mene; želim oprostiti jer me to oslobađa navezanosti na uvredu; prihvaćam sebe kao vrednotu…”

Sjećam se svog iskustva kad me jedna bliska osoba silno uvrijedila, toliko da mi je ugrozila egzistenciju i nadasve dostojanstvo. Budući da sam poznavala ove zakonitosti, odmah sam pristupila istima. Danima su emocije nadvladavale čežnju da oprostim i da krenem dalje sa životom, no ustrajala sam. Nakon nekog vremena srela sam tu osobu, nisam promatrala njenu reakciju, nego svoju. Sloboda koju sam tada doživjela mjerila se silnom radošću, znala sam da je duhovni lijek urodio plodom. Čak se i naš odnos nanovo prožeo poštovanjem, što znači da je i ta osoba doživjela promjenu na dobro. Moje iskustvo takvo je da ne ignoriram patnju i istinu da sam uvrijeđena, ali da u njoj nikako ne smijem ostati. Iznad svega potrebno je ustrajati ne samo do nestanka simptoma, nego do unutarnje slobode i mogućnosti da to postane iskustvo koje će Tebe, mene, promijeniti u bolju osobu.Dragi čitatelju, molim Te i Ti ustraj, vodi se onom misli moje prijateljice s početka ovog članka, parafrazirat ću je: „Očekuj od sebe stalni pristanak da budeš ljubljen/a Ljubavlju, da bi mogao/la uvijek iznova ljubiti i drugoga pored sebe”.