Piše: Milica Hađina
Već s buđenjem osjećamo se uzburkano. Srce brže tuče, u mišiće ulazi napetost, u glavi bljeskaju misli, slike, planovi. S prvim tračkom svijesti otvaraju se vrata kroz koja može ući bojazan, neizvjesnost, nelagoda i strah. Ulazimo u stres. Još od samog začeća naš duh registrira i upija sve što majka osjeća, misli i doživljava. Kao da ulaskom u materijalnu egzistenciju ulazimo u stanje stresa.
Pitamo se zašto je tomu tako, što nas to stresira? Gdje nas stres pogađa i kako iz toga možemo izaći?
Materijalni svijet je nesavršen. U njemu možemo doživljavati dobro, ali nam se može događati i zlo. To je stoga što je dobro u svijetu samo relativno, okrnjeno dobro. Kad nastupi okrnjenost, odnosno manjak dobra, kažemo da nam se događa zlo. Zaboravljamo na dobro i počinjemo vidjeti samo zlo. Kao da smo zarobljeni u sobi: vidimo samo zidove, zastore navučene na prozore i zaključana vrata. Nismo sposobni vidjeti da se iza tih zidova nalazi sloboda, nismo svjesni da možemo otvoriti vrata i da postoji izlaz iz našega nemira.
Vjera je čovjekova čudesna sposobnost gledanja u dobro ispred sebe čak i kada nam se čini da izlaza nema. Ona čovjeku daje snagu da preživi i najteže situacije u životu.
Kad mi duša oteža pritisnuta stresom, a misli budu zarobljene nemirom, preduhitrit ću i prekinuti daljnji razvoj zla u sebi. Naći ću barem nešto dobro i lijepo u svome trenutku:
- podići ću pogled na krošnju stabla koje dodiruje moj prozor,
- zahvaliti što mogu vidjeti tu ljepotu,
- prizvati neko lijepo sjećanje i zagledati se u ono pozitivno ispred sebe.
Podići ću svoj pogled sa zemlje u nebo jer to znači uspostaviti vlast dobrote u meni.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.