Razgovor s Pavicom Jurić-Rašić
Razgovarala Željka Kolar, iz arhive Hagio.hr
Pavica i Mato Jurić od sredine 2008. godine posjećuju zatvorenike u zatvoru u Lepoglavi. Zahvaljujući Vama hagioterapija je stigla u zatvor u Lepoglavi. Što Vas je nagnalo da posjećujete baš zatvorenike?
Oduvijek sam osjećala da postojimo za neke nama neshvatljive ciljeve. Nakon susreta s hagioterapijom, 2003. godine, i dubokom osobnom promjenom zahvaljujući njoj, sve me više provocirala rečenica: „Želiš li biti sretan, posjeti nekoga koga su svi odbacili.“ Paralelno s time, u misli i srce kao da mi se uvukao sedamnaestogodišnji dječak kojeg sam jednom prigodom vidjela na TV-u, i koji je, navodno zbog ubojstava, prezren i odbačen pred svijetom, završio u zatvoru, a novinari su bili vrlo nemilosrdni izvještavajući o njemu. Snažno sam doživjela da je tom mladiću potrebna sućut i pružena prijateljska ruka.
Kako ste upravi zatvora objasnili da želite posjećivati zatvorenika s kojim niste u rodu?
Naišli smo na razne prepreke. Najprije smo sami odgađali početak posjeta, misleći kako imamo vremena. Kako je vrijeme prolazilo, bili smo sve svjesniji da tog mladića treba zagrliti, to nam je bilo tako jasno kao da nam netko govori. Odlučili smo raspitati se za mogućnosti posjeta i darovati tom mladiću makar knjigu koja je i nas izvukla iz životnih patnji i puno nam pomogla u duhovnom rastu. U Lepoglavi smo saznali da čak i za rodbinu postoji protokol za odobrenje posjeta, koji traje 2-3 mjeseca i bili smo upućeni da dozvolu za posjete potražimo u Zagrebu. U MUP-u u Zagrebu smo nakon dužeg čekanja dobili odgovor da takva odluka spada na Lepoglavu. Od naše prve zamolbe prošlo je godinu dana, ponekad smo osjećali i strah kako će sve to ispasti, ali posjeti su nam napokon odobreni sredinom 2008. godine.
Je li zatvorenik kojeg ste posjećivali znao da mu želite pružiti duhovnu pomoć i kako je to prihvatio?
On nije znao zašto dolazimo i to je najljepši dio u svemu. Mi čak nismo mogli biti sigurni da će on prihvatiti posjet njemu nepoznatih osoba. Svi s kojima smo pričali da bismo željeli posjetiti tog zatvorenika uvjeravali su nas kako on to sigurno neće prihvatiti i da ga literatura kakvu mu želimo darovati uopće ne zanima. Međutim dogodilo se je upravo suprotno. Rado je prihvatio posjet, dopustio je čak da ga zagrlimo i sa zahvalnošću je primio knjigu. Kao što smo mi prije osam godina, uz hagioterapiju, pronašli izlaz iz svoje patnje, tako je sada i taj mladić prepoznao svoju šansu. Prihvatio nas je kao roditelje. Drugi oko nas su se čudili, ali iz posjeta u posjet među nama se razvijala posebna vrsta ljubavi i povjerenja. Jednom prigodom nam je rekao kako smo mi jedini koji vide ono vrijedno u njemu. Uz ljubav koju je putem nas doživio počeo se mijenjati, tako da je tu promjenu uočio i 20 godina stariji zatvorenik, koji boravi s njim u izolaciji, pa je i on izrazio želju da i k njemu dođemo u posjet. Jasno da smo pristali na to. I sada su obojica novi ljudi, koji su svima kojima su nanijeli zlo uputili pisma kajanja i žaljenja za učinjene pogreške.
Kako ste vi i suprug doživljavali te susrete s njima?
Svaki susret bio je radosniji. Teško je opisati osjećaje pri povratku s takvih posjeta. Suprug i ja smo se uvjerili u istinitost one rečenice da ako želimo biti sretni, trebamo posjetiti nekoga koga su svi odbacili. Svjedoci smo kako su se ti zatvorenici pomirili sa sobom, sa drugima, sa Stvoriteljem i čak poželjeli živjeti kršćanski, primati sakramente… Otkada smo krenuli djelovati hagioterapijski, zapravo, podijeliti s drugima ono što je nas promijenilo, otada i u našu obitelj dolaze novi i novi blagoslovi i radosti. I naši poznanici vide učinkovitost hagioterapije u našem životu. Nije im posve jasno što se tu događa, ali kada upadnu u probleme, pitaju nas za izlaz.
Kakve perspektive ima hagioterapija kao metoda duhovne pomoći zatvorenicima?
Hagioterapiju vidimo kao jedinu mogućnost da se zagrije promrzlo srce zatvorenika. Prigodom jednog posjeta rekli smo zatvorenicima kako je bolje još toliko godina koliko jesu u zatvoru provesti u zatvoru sa smislom nego vani bez smisla. Tada su nas blijedo gledali i poslije priznali da ih je to uvrijedilo, ali danas tvrde da ne bi ni htjeli izići iz zatvora dok se dokraja ne utemelje u duhovnom zdravlju, kako bi ga mogli nositi u svijet i, koliko je u njihovoj moći, pomoći drugima da ne upadaju u zlo i tamu.
Hagioterapija u zatvoru dakle itekako ima perspektivu i potrebna je baš tu. Zatvorenici se izjašnjavaju kako nakon godina provedenih u samoći, u izolaciji, napokon doživljavaju da je netko uz njih, netko tko brižno bdije nad njima. A izgleda da hagioterapiju prihvaća i uprava zatvora. Sva pisma koja upućujmo zatvorenicima i oni nama prolaze kontrolu. Tako i osoblje nesvjesno upija mir i ljubav koje pisma prenose i događa se da nam onda izlaze ususret, kao npr. u vrijeme blagdana, kada je vrijeme posjeta ograničeno, ali nam dopuštaju, ipak, posjetiti obojicu, što u početku nije bio slučaj.
Osim individualne, može li se očekivati i grupna hagioterapija u zatvorima?
Ovisi o tome koliko se želimo angažirati u tome, a budući da želimo, pronaći ćemo i način. Naš je dojam da je, ipak, najprije potrebna individualna hagioterapija, budući da zatvorenici moraju nekome reći svoju muku, ispričati svoj život, a to zahtijeva osobni susret. Spomenula bih i to kako je grupa studenata hagioterapije iskazala želju da također posjete zatvorenike, ali im posjet nije odobren. Kada bi uprava i osoblje zatvora bilo bolje upoznato s metodom hagioterapije, npr. putem predavanja ili tribina, sigurna sam da bi nam zatvori lako postali svojevrsni hagioterapijski centri.