Piše: Sonja Rajić-Bistrović

Kaže mi prijateljica da je odrastala u kreativnom neredu, i da se sad trudi oko uvođenja reda u svoj život. Odmah sam se sjetila poznate uzrečice – ako ćeš ti čuvati red i red će čuvati tebe.

Kako se prepoznah u toj njezinoj težnji za redom! I moje djetinjstvo kao i mladost bilo je prožeto krivim shvaćanjem slobode, kreativnosti, neodgovornosti i lijenosti… Pitate se kakve to veze ima s neredom? O i te kako ima! Sjetih se iz svog prirodoslovnog obrazovanja drugog zakona termodinamike koji kaže da se entropija svemira stalno povećava. Mi smo dio tog svemira, i podliježemo tim istim zakonitostima. Zašto? To nitko ne može dokučiti, tako je sazdan ovaj svijet. Ili kako bi vjernici rekli: ‘Nije li to posljedica prvog (ili svakodnevnog) grijeha kad su ljudi protjerani iz onog Božjeg savršenog svijeta prvobitne harmonije rajskog vrta?’Od tada je navodno zemlja prokleta te rađa trnjem i korovom, a mi se s trudom i mukotrpno hranimo u znoju lica svoga.

Znanstvenici pak kažu da je promjena entropije mjera nereda koja se dakle može mjeriti. Bilo bi zanimljivo mjeriti koliko je spontan i brz taj proces povećanja nereda u našem svakodnevnom životu od rasta količine prljavog suđa ili rublja do gomilanja količine prašine ili smeća ili pak povećanja količine neodrađenih zadataka koje smo ostavljali za sutra, pa se počinjemo osjećati krivi ili nemoćni, ljutiti u neopraštanju. Na kraju poraste i zbrka u našim prioritetima, ne znamo više odakle početi da sve opet dovedemo do skladnog reda. Tada se počinjemo osjećati promašeno, razočarano, neuspješno kao da nas nadilaze svi ti zahtjevi životnih zadaća.

Ima li ipak nade? Može li se čovjek usprkos svojim višegodišnjim neredima vanjskim i unutrašnjim opet posložiti u jednom dubinskom “proljetnom čišćenju”?

Vlastitim iskustvom poučena tvrdim da može!

Na jednom evangelizacijskom seminaru voditelj je prepričavao razgovor s čovjekom koji se htio kao osoba razvijati, raditi na svom karakteru, dobroti, kreativnosti.

On ga je jednostavno upitao: jesi li ti ‘počistio’ sve svoje nerede u kojima živiš? To me ubolo ravno u središte srca. Možemo to središte nazvati glas savjesti, ja sam prepoznala da je upravo to moja glavna zapreka za moj duhovni rast i napredak mene kao osobe.

Prisjetila sam se svoje kaotične mladosti, kako sam donosila svoje izbore i odluke po kriterijima sviđanja i užitaka ne obazirući se na nikoga, a posebno ne na meni nepoznate vrhunske, neprolazne vrednote života. Nitko me nikad nije ni učio njima da bih ih postala svjesna, a time i obasjana nutarnjim svjetlom u kojem mogu vidjeti vlastitu vrijednosti i važnost svoje originalnosti i neponovljivosti. Nisam uočavala skladnu ljepotu svoje osobe.

Kao da sam tolike godine živjela u potpunom mraku pod prisilom zahtjeva svijeta u koji sam bila cijela uronjena, svim srcem, toliko da više nisam imala sebe nego samo taj svijet u koji sam se cijela ‘izlila’ i o čijoj sam milosti a najčešće nemilosti potpuno ovisila. Sve je u meni bilo prekriveno debelim slojem prljave prašine koja se nakupljala godinama.

Prisjetila sam se selidbe u Zagreb sa svojih petero djece, suprug je bio bolestan, a onda je i iznenada umro, utopivši se na moru. Nakon toga osjećala sam takvu prazninu i bol da sam netom preseljene kutije sa stvarima držala godinama neraspakirane na tavanu nove kuće, djeca su stalno nešto tražila po njima pa je nastao sve veći nered. Tada sam čula to pitanje voditelja seminara koje me ubolo te sam pomislila: A kako ću ja ikad počistiti te vanjske a onda i one unutrašnje nerede u svojim emocijama, prazninama, povrijeđenostima zbog mnogih ravnodušnosti i nepovjerenja u ljubav? Vjerujem li zaista da je dobro jače od zla, a smisao i red veći od besmisla i nereda u koji sam bila svakodnevno uronjena?

Izgledalo je nemoguće, ali ja sam čvrsto odlučila: ‘Da želim izaći iz tih sablasnih nereda koji me plaše i pred kojima se osjećam tako slomljeno i usamljeno, neprihvaćeno, jer tko bi me takvu ikad mogao prihvatiti?’

Ako postoji Bog, vjerujem da je On čuo taj moj egzistencijalni vapaj i pomogao mi tako da mi je poslao ljude koji su mi fizički pomogli oko tog vanjskog nereda. Ja sam uglavnom svakodnevno ulagala trud da izađem iz lijenosti i jednostavno počela raditi da bar malo smanjim tu ‘entropiju svemira’ koja se u mojoj kući širila godinama bez kontrole, a i u duši se baš dobrano ugnijezdila i opstala potpomognuta lošim navikama.

Na tom svom tavanu naišla sam na malo gnijezdo, nisam biolog no vidim po njegovoj veličini da ga je izgradila vrlo mala ptičica. Zadivila me njezina umješnost i strpljiva marljivost kojom je uplela sve one sitne komadiće mahovine s malim grančicama čak dlačicama (mačke?) i koječim drugim što je pronašla kako bi ono bilo što mekše i ljepše.

Ako se tako malo stvorenjce brine i trudi oko svojih ptića, zar neću i ja uspjeti svakodnevnim trudom i strpljivim ‘čišćenjem’ svih naslaga prašine i zaborava sa svega onog dobrog i lijepog što mi je sam Stvoritelj utisnuo u temelje moga bića?

Želim i hoću biti sve više biti slobodna, odvažna iznutra sve sigurnija da se mogu uhvatiti u koštac sa svim problemima i zadacima pred kojima se nađem. Shvatila sam da tihim, strpljivim i ustrajnim nastojanjem u dobru to dobro se sve više umnožava i ostvaruje, utjelovljuje u mojem životu.

Pomalo ta uporna ‘snaga za dobro’ usprkos padovima i teškoćama postaje vidljiva poput malog svijetla u tami te se prenosi i na ljude iz moje okoline, prvenstveno na moju djecu, a ja uživam zahvalna srca što sam nekim (ili Nekim) čudom i svojom odlukom zakoračila iz svijeta nemoći, depresije i mraka na usku stazu radosnog probijanja i svakodnevnog truda dok ne postanem sve više radišna, mirna, promišljena, uspješna, društvena, razumna, sretna…

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.