“Ti si pupoljak koji se može razviti u dan, ti si rijeka koja se može sliti u ocean, ti si klica žira koja može izrasti u visoki hrast. Da bi mogao zavoljeti sebe, potrebno je upoznati sebe. Da bi mogao zavoljeti sebe, potrebno je upoznati ono u tebi vječno, perspektivno, svemoćno.”
Gornji tekst je izvadak iz knjige “Povratak nade” Tomislava Ivančića.
“Jednom otkriven smisao – ne prestaje. I onda kada se čini teško je – njegovo svjetlo svemu dade i pitanje i odgovor, i ništa nije bez svoga cilja i bez mogućnosti da upravo tu niknut će dobro. Jer Onaj koji je Dobrota čini samo dobro.
Svijest je ono što je potrebno i ustrajnost da se raste gledajući smisao i koračajući ka smislu.
Imala sam priliku tijekom ovih dana susretati se s ljudima iz svijeta psihologije, psihoterapije, školskog stručnog aktiva i sl.
To mi je još više približilo i objelodanilo hagioterapiju. Kraljicu svih terapija na Zemlji.
Dok sam ih slušala u sebi sam zahvaljivala za hagioterapiju i vidjela koliko sam ja kao čovjek se oblikovala u ovoj karizmi i istinski iskusila kako je velika milost to za moj život, isto tako kako je hagioterapija veliki dar Neba za ovo naše vrijeme. Svakom čovjeku. Ponavljam – svakom čovjeku i svemu svijetu. I ona će doći do svakog čovjeka. Bio ili ne član ZMR.
Jer hagioterapija je Božje djelo, Božje iznenađenje i dar za ovo naše vrijeme i buduće. Ona je zagrljaj Oca, Sina, Duha Svetoga pridružen zagrljaju Blažene Djevice Marije koji okružuje čovječanstvo.
Sve vapi za njom i sve je treba i traži.
Priroda, gradovi, sela, vlasti, škole, čovjek, sve je treba i sve na nju čeka.
Ona je pravo cjepivo protiv korone našega vremena.
Ona je Božji lik i Uskrs za svakog pojedinca.
Ona sve obuhvaća.
Jer obuhvatila je moje cijelo biće i sve isprevrtala kako bi sve uredila i stavila na svoje mjesto.
Dok sam slušala sve te obrazovne i iskusne žene kako govore, posvijestilo mi se gdje sam se ja promijenila i da je dobro to primijetiti.
Postala sam strpljiva, učim živjeti sadašnji trenutak i nadilaziti nebitno, ne dižem ton kao prije, osim kad zapjevam i kad mi se omakne za volanom, nemam planove, ali imam velike želje i vizije. Moje duhovne oči vide i kroz tjelesne. Duha više slušam i želim služiti.
Moja odvažnost se rodila i nekad se šepurim kao puran ponosno dok hodam kad pomislim da je moj nebeski Otac mene htio i stvorio i da me stalno stvara. Pa bi rado svima govoriti o tom Ocu i hvaliti Ga i hvaliti se Njime.
To je trnovit i uzak put, ali dok ima svijetla uvijek postoji komadić na koji nogom mogu kročiti dalje.
Duboko unutar sebe divim se i kažem:” Kako je dobro da sam ja – ja. Baš ovakva.”
Ja sam se promijenila i još uvijek se mijenjam i to sam shvatila dok sam slušala te žene kako govore. I to što imam mogu nositi i davati.
Hagioterapija ništa ne propušta. Sve vidi. Ona je ogledalo. Ona je kirurg Božji i Božje Ljubavi.
Ona je ogrtač i haljina mog milosrdnog Oca kojem se vraćam iz dana u dan.
I taj razvratni sin sada je čedo koje želi rasti u kući svoga Oca upisujući u sebe blago koje hagioterapija posreduje i sijući izgrađuje i zalijeva u meni. Onaj mali žir – da postane hrast.
