Podaci poznati uredništvu
Odrasla sam u moralnoj obitelji. Roditelji nisu pokazivali vjeru u Boga, jer smo živjeli gdje se moralo šutjeti i zbog posla i zbog života. Nismo se smjeli krstiti. Ali moji roditelji to nisu dopustili. Otišli su u selo kod moje bake i dogovorili moje krštenje u tajnosti noću oko 3 sata. Za vrijeme rata selimo u inozemstvo, tamo sve izbjeglice idu na prvu pričest i krizmu.
Moje srce počinje čeznuti za Bogom sve više. Krećem sama na nedjeljne mise, a poslije mi se i moji priključuju. Zapad je već tad bio udaljen od Crkve, bilo im je nepojmljivo da mlada osoba ide na mise, pa su moje roditelje pitali je li sa mnom sve u redu.
Djelovala sam i pomagala gdje god sam mogla i bila sam sretna i ispunjena. Poslije rata selimo u Hrvatsku i nastavljam svoj mladenački život u nekakvoj vjeri ne znajući ni sama kakvoj.
Udajem se i dobivam sina. Maštala sam o tome da ću imati sretan brak i puno djece, a život ide skroz u drugom smjeru. Nakon par godina uviđam da moj suprug previše voli sebe da bi imao još djece. Tako su prolazile godine, a mi smo se udaljavali sve više.
Volim puno čitati i proučavati i nakon stalnog propitivanja što je to s mojim mužem shvaćam da je on narcisoidna osoba i da ima opsesivno-kompulzivni poremećaj. Razgovarajući sa psihologinjom ona mi je rekla da tu nema pomoći, to su osobe koje su same sebi bitne i nitko i ništa drugo. Brak ulazi u dublju krizu. Postajem sve depresivnija i ne vidim smisao.
Rastati se? Ili naći nešto što će me držati, a što je to? Kako to? Gdje naći utjehu? Što napraviti?
O profesoru Ivančiću sam često slušala i moja prva knjiga je bila OTMJENOST DUŠE koju sam pročitala i na poseban način me je dotaknula.
Upoznala sam hagioasistenticu i s njom odlazila u crkvu, gdje smo bili nas troje. Isus, ona i ja. Sjedile smo pred svetohraništem i s njim razgovarale, tako lijepo i opušteno, kao s najboljim prijateljem. Sve mu je pričala, pitala ga je za savjet. Rekla mi je da ga ne ostavljam u svetohraništu, nego ga nosim sa sobom doma. Iz susreta u susret mijenjala sam se. Naučila me je nešto drugo, nešto što nisam znala, a to je drugovati s njim! Vratila me je u život, moj život dobiva skroz drugi smisao. Osjećam se vrijednom i pozvanom!
Poželjela sam postati hagioasistentica, takvu sam posebnu milinu osjećala u srcu pri toj pomisli. Uputila me je i krenula sam na najljepši put svog života! Na putu sam vidjela puno znakova, koji su mi potvrđivali „JA SAM TE POZVAO U OVU PRIČU, NA OVAJ PUT“!
Razmišljala sam, Bože, sebi ne mogu pomoći, a kako ću drugima, ali to je samo bila zamka da ostanem ŽIR, da se ne razvijam, da svoj osmijeh i vedrinu nikome na poklonim!
Sad imam veliki broj ljudi oko sebe kojima sam pomogla da dođu do Isusa, da se druže s njim, da pođu za njim!
Prihvaćajući srcem ovaj poziv, moj se život radikalno promijenio, jer sam dopustila Isusu da uđe u njega i vrši volju svoju! Muž i ja smo ostali zajedno, već 22 godine smo zajedno!
Meni je kroz hagioterapiju Duh Sveti dao snage, znanja da živim s tim, da nosim svoj križ, da shvatim da se samo ja mogu mijenjati! I da on smije biti takav, to je on!
Da bolje razumijem sve ljude i ne osuđujem ih! On se mijenja uz mene onoliko koliko može, ali ga više ni najmanje ne osuđujem već ga gledam kroz dobrotu i sućut i znam da sam mu baš ja poslana na put da mu pomognem da upozna ono što nikada nije!
Da se ponovno rodim odabrala bih sve isto, jer sam kroz ovu životnu krizu upoznala ŽIVOGA BOGA!
