Piše: Matea Lukež
Čovjek nije otok sam za sebe, već je od trenutka začeća uronjen u odnose s drugim ljudima. Čovjek je začet od drugoga, rađa se uz pomoć drugih, živi s drugima, odgajan je od drugih da bi kasnije sam odgajao druge (prema: T. Ivančić: „Hagioterapija u susretu s čovjekom“). Međutim, koliko je god čovjek u životu okružen drugima, svatko doživi trenutke samoće i osjećaj kao da je zaista otok, daleko od očiju i srca drugih ljudi, iako je fizički okružen njima. Postoje trenuci u životu kada se osjećaš potpuno sam i zaboravljen, neshvaćen od onih od kojih očekuješ da te shvate, trenuci kada te prepadne osjećaj nepripadanja i besmisla.
Tada je lako upasti u zamku samosažaljenja i uzaludnog očekivanja da te osoba pored tebe shvati i spasi. Kada te uhvati malodušnost i praznina koju ne možeš sam ispuniti, to je alarm za tebe samog, poput osjećaja gladi koji te zove da se ponovno nahraniš. Kao što tvoju fizičku glad ne može utažiti nijedna osoba hraneći se umjesto tebe, već moraš sam otvoriti hladnjak i naći vremena za jelo kako bi okrijepljen nastavio dalje, jednako je i s duhovnom gladi.
Kada se osjećaš sam i neshvaćen, daleko od srca drugih, znak je da je tvoja duša ogladnjela i da je vrijeme da je u blizini Stvoritelja ponovno nahraniš. Dopusti sebi povući se u skrovitost vlastite sobe i u tišini se ponovno zadivi nad čudom vlastitog života.
Kako to da je baš meni povjeren dar moga života? Tko me je to iz nepostojanja poželio pozvati u postojanje? Kome sam bila, i još uvijek jesam, nezamjenjiva karika u procesu stvaranja? Koja je moja uloga u ovome svijetu, u prostoru i vremenu u kome sam postavljena?
Odgovor ne leži u meni, već u Onome koji me je s ljubavlju stvarao i još me uvijek stvara. Potrebno je u Njegovoj prisutnosti zaroniti u dubinu kako bi mi On otkrio svrhu i cilj moga života i vratio mi sigurnost ljubljenosti i pripadnosti. Tek kada se Njime nahranim, tada ću se otvorena i čista srca moći vratiti drugim ljudima, svjesna da je moj život povezan s drugima, ali ovisan samo o Bogu. Samo On posjeduje ispravnu sliku mene same, samo me je On sposoban ljubiti Ljubavlju za kakvom čezne moja duša.
Nahranjena takvom ljubavlju, mogu se ponovno vratiti k drugima kojima sam darovana i koji su meni darovani, i ljubiti ih ljubavlju koja ne traži svoje, jer je moja duša ponovno puna i sita.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
