Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Još kao dijete bila sam hipersenzibilna i duboko sam promišljala o svijetu oko sebe. No, iako sam voljela biti sama, nikada se nisam tako osjećala. Znala sam da me netko beskrajno ljubi, nadahnjuje i vodi. To nadahnuće ponijela sam u svoje odrastanje tijekom kojeg me osobito zanimala humanost i umjetnost. Ali ubrzo, uslijed nekih boli i trauma, taj moj svijet počeo se ljuljati, pa i tiho nestajati. Godinama sam se borila da ga ne izgubim i uspijevala sam: trudom, ljubavlju bližnjih, knjigama i susretima prof. Ivančića kroz radio emisije i predavanja u Kinoteci.
Prije nekog vremena, shrvana boli i nevjerom u život, obratila sam se Centru za duhovnu pomoć. Nisam ni u to vjerovala. Bila sam prazna i izgubljena, razočarana i tužna.
Ali dolazeći uporno u zakazane termine, iako sam putovala iz drugoga grada, i slušajući riječi svoje hagioasistentice, počela sam doživljavati kao da se onaj slomljeni i izgubljeni dio mene lagano miče i budi. Sve što sam čula prepoznavala sam duboko u sebi. Osjećala sam da sam i dalje voljena, usprkos svim krivicama, strahovima i sumnjama.
Ta je ljubav bila ona ljubav iz mog djetinjstva. Najnježnija i najmekša nit moga postojanja. Moje su suze sada postajale tople i radosne.
Osjetila sam ljubav koja je neizmjerna, koja nadilazi osjećaje voljenih, koja je živjela za mene. Ljubav koja sabire i daje smisao, koja oprašta izvirući iz dubina. Ona koja zna, razumije, osjeća, čuje… koja se tajno smiješi, koja ne zazire i ne bježi. Ne osuđuje, ne prosuđuje, ne važe niti odmjerava, ne analizira. Ona koja svojim dodirom nadahnjuje i cjeliva, koja je snažna kao bljesak i vatra, i meka kao povjetarac i šapat.
Ona Ljubav pred kojom sada s poštovanjem stojim kao pred najljepšom tajnom života koja je u meni i u svakom čovjeku.
Ja sam opet Ljubav susrela kroz hagioterapiju.
