Piše: Lana Poljak Branisavljević
NADIĆI UVREDU
Čovjek je čudesno stvorenje. On je dijete samog Stvoritelja. Onoga koji je svemoguć, vječan, neprolazan. Onoga u kome je sama dobrota i ljubav. I to apsolutna, bez računice i mjerenja. Njegova ljubav se ne temelji na sviđanju i ugađanju, na zaslugama niti na odnosu nagrade i kazne.
Njegova ljubav oslobađa i skida teret, ona ne veže niti zarobljava. Stvoritelj ne proziva, ne upire prstom u naše nedostatke već sasvim suprotno – On opravdava svakog svog miljenika i uzdiže ga, iznova mu vraća njegovo dostojanstvo.
Upravo takva ljubav nam je potrebna za život! Bez da se natopio tom ljubavlju svakog dana iznova i iznova, čovjek postaje grub, ohol, samodostatan, nemoralan, nekarakteran, neiskren i spreman u drugome gledati samo nedostatke i tražiti pogreške.
Vjerujem, dragi prijatelju, da si u svome životu doživio da te druga osoba povrijedila…Možda je to netko koga površno poznaješ, a možda netko tebi jako blizak, iz tvoje obitelji ili pak dragi prijatelj…Kako duša tada zaboli, zar ne?
Kao da se cijeli tvoj svijet tada “uzdrma”, ostaješ bez riječi…Naša psiha se tada počinje buniti, opravdavati se, tražiti istinu i pravdu, ljuti smo i tužni, imamo potrebu raspravljavati i druge uvjeravati…No, da li si ikada tako čineći ušao u mir? Da li si raspirio i umnožio dobro na taj način? Jesi li uspio tako potaknuti u drugome promjenu na bolje?
Često takvim svojim nastupom čovjek samo produbi jaz koji je nastao između njega i druge osobe. Tada jedni pred drugima spuštamo pogled, izbjegavamo zajednički susret, u nama je muka i grč pri spomenu te osobe. Mi smo se zagledali u naše nemoći i slabosti, a zaboravili na ljepotu i snagu duha koja je u svakome od nas.
Zato je vrhunski onaj čovjek koji je uspio nadići uvredu koju je doživio. Ti tada ne pristaješ na zlo druge osobe. Ti ne uzvraćaš istom mjerom, nisi zarobljen tuđom negativnošću, ostaješ u ljubavi za tog čovjeka jer uviđaš kolika je njegova patnja.
To je “uzvodni” put koji iziskuje napor, ustrajnost i našu stalnu zagledanost u Stvoriteljsku ljubav. Jedino tako, upijajući Stvoriteljevu ljubav za nas mi postajemo sposobni druge ljubiti, praštati i moliti za oproštenje. A upravo smo na to pozvani, baš svatko od nas!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
