Piše: Sanja Popadić
Nedavno sam imala priliku vidjeti jednu malenu djevojčicu, prekrasno odjevenu, koja me oduševila svojom neobičnom izvedbom plesa. To je bilo nešto što nikada do tada nisam vidjela. Lebdjela je iznad tla na kojem je spretno vrhovima cipelica samo dodirivala površinu te se činilo kao da ima umjetničko plesnu izvedbu.
Bila sam zadivljena spretnošću njezinih plesnih koraka, ali i sabranošću dok se radosno vrtjela ukrug pa sam na trenutak pomislila kako bih najradije i ja tako zaplesala.
Dojmila me se njezina zaigranost jer je svojim načinom plesa odavala da živi u svijetu dobrote i ljubavi i ne poznaje ništa izvan toga.
Tako je bila neopterećena i razigrana da sam si odmah postavila pitanje zašto mi odrasli nismo takvi, zašto nas uvijek nešto koči, opterećuje da ne zaplešemo, da radosno uživamo u onome što smo primili, zašto se ne znamo radovati svakome trenutku, zašto ne zastanemo na trenutak i zaplešemo poput nje, zašto neprestano gunđamo i prigovaramo kako nam nije dobro, a imamo toliko toga. Ne znam kada sam zadnji puta zaplesala iz čiste radosti kao ova malena djevojčica koja je plesala najljepši ples, s daškom prave baletne profinjenosti te radosti koju samo djeca mogu dati. Ona zna kome pripada i zna da ima Netko tko brine o njoj.
Kao da nam je svojim plesom prezentirala da je vrijeme da i mi zaplešemo u kraljevstvu Oca, kamo prelaze oni koji su čista srca kao u djeteta i koji su spremni svakodnevno zaplesati onako kako im Stvoritelj svira.
