Piše: Ines Vranješ, hagioasistentica
Život, dragocjeni dar, svijest da postojimo i čežnja u nama da ga ne izgubimo. Biologija, nauka o životu proučava zakonitosti života ali ne daje odgovore kako je nastao život, što stanicu čini živom a što se događa kada stanica umire. Život nisu kemijski i fizikalni procesi u čovjeku i unatoč svim naporima najmodernije medicine da očuva tjelesni život, na kraju čovjek ipak umire.
U prirodi biološki se život obnavlja po zakonitostima prirode. No što je s čovjekom? Čovjek jest dio prirode, ali osim materijalnog tijela, posjeduje sposobnosti koje su specifične samo za čovjeka. Te sposobnosti nisu materijalne naravi, one su duhovne, kao što je dobrota, istina, ljubav, moralnost, mudrost, čestitost, sloboda, kreativnost, svijest i samosvijest, religioznost i još mnoge druge. Te sposobnosti čovjek je dobio na dar od Stvoritelja u trenutku kada je primio i svoj život. Duhovni život u čovjeku daleko je bogatiji od materijalnog, biološkog života.
Čovjek je sastavnica materije i duha, oduhovljeno tijelo i otjelovljeni duh. Tijelo pripada ovozemnom životu, koji je ograničen, vremenit i propadljiv, a duh je slobodan od prostora i vremena, on pripada vječnosti koja je sam Stvoritelj.
Čovjek je anthropos, što u prijevodu znači „onaj koji gleda prema gore“. Njegov pogled izdiže se iznad materijalnog svijeta, usmjeren je u začetnika života, u Stvoritelja, u vječnost. Duhovne sposobnosti čovjeka upućuju i usmjeravaju ga na put moralnih vrednota, na put gdje su dobrota, istina i ljubav glavni pokretači svih aktivnosti njegova života. Sve što je izvan tih vrijednosti manjak je života, manjak postojanja. Kada čovjek živi svoj život usmjerenim pogledom prema dolje, kada je vezan samo uz ovaj materijalni svijet, tada mu je sva pažnja i djelatnost vezana uz tijelo i zadovoljenje tjelesnih potreba, tada nastoji očuvati mladost što duže, tjelesno zdravlje mu je na prvom mjestu, a potrebe tijela zasjenjuju potrebe njegove duše.
Budući da je ljudsko tijelo podložno starenju, bolestima, propadanju i kako se njegov ovozemaljski život primiče kraju tako u čovjeku raste nezadovoljstvo, strah, besmisao i bol od koje ne može pobjeći. Čovjek dolazi pred zid koji ne može preskočiti. U svojoj boli čovjek – anthropos, može samo podići pogled prema gore i otkriti zvjezdano nebo koje mu otkriva istinu o životu, o njegovom postojanju. Otkriva mu istinu da postoji Netko tko je gospodar neba i svega stvorenog, Netko tko ga bezuvjetno voli i čeka da mu se vrati, Netko tko čezne spasiti ga od vječne propasti. Duša čovjekova zna da njen dom nije ova zemlja, već mjesto gdje vlada vječna dobrota i ljubav.
„Čovječe spoznaj samoga sebe!“ poruka je starogrčkih filozofa. Ni mi danas ne bi se smjeli oglušiti na tu poruku, jer put u život za kojim čezne svaka duša otkriva nam istina, onda kada spoznamo tko smo i odakle smo došli u ovaj svijet.
Samo jedna osoba u povijesti čovječanstva, Isus iz Nazareta za sebe je rekao: „Ja sam Put, Istina i Život!“ On nam daje odgovore na sva naša pitanja i spašava nas od svih naših lutanja, jer On je jedini Put koji vodi u Život!
