Pripremila: Nada Ivošević
Upoznati i zavoljeti sebe nije lak zadatak. Čovjek je tajna. I još više, otajstvo. Iako smo pozvani upoznati sebe, jesmo li se ikada upitali: Jesam li se prihvatio u potpunosti, zajedno sa svojim sposobnostima i ograničenjima? Svoju rodbinu? Svoj spol, seksualnost? Svoju dob? Jesam li rekao da svojem braku? Svojoj djeci? Roditeljima? Činjenici da živim sam? Jesam li rekao da svojem novčanom stanju? Zdravstvenom stanju? Svojem izgledu? Ukratko, volim li I prihvaćam li samoga sebe? Odgovor na ovo pitanje leži duboko u našim svakodnevnim promišljanjima i konkretnim postupcima, a ne u pukom osjećaju ili emociji.
Njemački psihoterapeut dr. Guido Groger u svojoj izjavi sažeo je dostignuća moderne psihologije: “Rasprostranjeno je mišljenje da svatko voli sebe i da je sve što je potrebno neprestano podsjećati ljude da vole druge.” Kako bismo onda teološki mogli tumačiti Božje Riječi: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, kao tvrdnju i zapovijed ili kao dvostruku zapovijed? Činjenica je da nam ljubav prema sebi nije urođena. Ona je stečena ili ne postoji. Tko se ne trudi ili se ne trudi dovoljno, nije uopće sposoban voljeti ni sebe ni druge ili ih nedovoljno voli. Slično je i s odnosom čovjeka prema Bogu, jer zapovijed, “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”, Isus je po važnosti svrstao odmah iza one koja govori o ljubavi prema Bogu. (Mt 22,39; Mk 12,31; Lk 10,27) Tu zapovijed u Bibliji nalazimo na više mjesta u Starom i u Novom Zavjetu. Isus Krist je te dvije ljubavi međusobno uvjetovao i čini ih neraskidivo povezanim. U Poslanici Rimljanjima 13,9 tumači se kao smisao “svih zapovijedi”, a zapovijed da ljubimo svoje bližnje nikada ne dolazi bez zapovijedi da ljubimo Boga, i sami sebe.
U dušama duboko nesretnih ljudi postoji nevidljivi rezervoar ljubavi sa strelicom koja pokazuje da je prazan. Prazan “rezervoar ljubavi” glavni je razlog lošeg vladanja djece, i odraslih (uključujući i kriminal). U razgovoru s bliskom osobom, zašto ne može izići na kraj ni s kim? Ni sa svojim kolegama, susjedima, ni s rođacima, ni s obitelji? Nesretna je, puna kritičnosti i neprijateljstva, u nemogućnosti da prihvatiti išta ohrabrujuće i podržavajuće. U ljutnji na druge, i na sebe kaže: “Mrzim i sam sebe jer sam “narcisodni egoist”.” Narcisoidni egoist? Po definiciji, Narcis bi bio netko tko je zaljubljen u samoga sebe, odnosno u masku, koja mu predstavlja idealiziranu sliku samog sebe, a iza koje se krije velika nesigurnost, često i velika mržnja na samog sebe. Ljubav ne može biti narcisoidna, sebična, agresivna ili u bilo kom pogledu neprikladna. Zdrava ljubav se ne uspijeva krivo ponašati. Možemo biti stidljivi, nekadri ili nesposobni da se nosimo s bližnjima, no ako u srcu imamo pun rezervoar Božje Ljubavi uvijek ćemo reagirati ispravno.
Duboko otkrivenje Božje ljubavi prema nama najvažnija je stvar koju možemo primiti. To je životni cilj na koji trebamo stići. To nije točka na mapi. To je odluka, ulazak u proces u kojem pronalazimo smisao i svrhu svog postojanja. To je život u skladu s Bogom, sa svojim vrijednostima i vrijednostima bližnjih koje susrećeš na svom putu.
Mislimo da moramo nešto učiniti da bismo zaslužili Božju ljubav. Moramo li zaslužiti Božju ljubav? To nije ono što nas Biblija uči. U prirodnom svijetu dobijemo ono što zaslužujemo. Poslodavci nas ne zapošljavaju na temelju svoje ljubavi prema nama. Moramo dati rezultate. Ako loše radimo, bit ćemo kažnjeni ili otpušteni. Isto vrijedi i za većinu veza. Čula sam često puta od bračnih parova koji su u biti rekli: „Ne zaslužuje moju ljubav.“ Međutim, dobra vijest Evanđelja jest, da od Boga ne dobivamo ono što zaslužujemo. Hvala Gospodinu!
Ljubav prema sebi uči nas da ne tražimo potvrdu izvana, već da pronađemo mir iznutra. Bez nje, lako sklizeno u iscrpljenost, ogorčenost i osjećaj praznine, jer davati drugima ono što sami nemamo jednostavno nije održivo.
“Nema ljudi zadovoljnih samima sobom, koji su sebe potpuno prihvatili. Jer, prihvatiti i ljubiti sebe znači tako raditi da sebe spasiš, da čuvaš zdravlje, čistoću svoje savjesti, da paziš da ti duh ne bi upao u mrak. Prihvatiti sebe znači pristati da budeš to što jesi, da ne očajavaš zbog svojih nesposobnosti, da uočavaš gdje si slab, a gdje jak, koji te strahovi muče, u čemu je tvoja radost. To znači svoje biće oslobađati od patnji, od zaraza, od bolesti, od mržnje i nečovječnosti.
Prihvatiti sebe znači reći svom Autoru (Bogu): Hoću postojati, lijepo je što si me stvorio, pristajem da živim. Prihvatiti sebe ne znači uspoređivati sebe s drugima, biti drugima zavidan što su oni drugačiji od tebe.
Prihvatiti sebe znači ne mrmljati na Boga što te takvog stvorio, nego s onim što imaš početi živjeti, raditi, stvarati i ostvarivati svoj originalan život.
Prihvatiti sebe znači zavoljeti čitavo svoje biće. Zavoljeti sebe znači zavoljeti svoj način govora i ponašanja, svoj spol, narod, ambijent u kojem živiš, svoje čežnje, želje, zavoljeti svoju obitelj, djetinjstvo, mladost, budućnost. Zavoljeti sebe znači čuvati sebe, biti spreman i umrijeti za sebe, da spasiš svoj život i da živiš zauvijek. Ljubiti sebe znači po svaku cijenu sve dati samo da sebe ne izgubiš”, poručuje nam, dr. Tomislav Ivančić u svojoj knjizi, “Ako oprostiš”.
Razmislimo, stoga, tko je taj u nama koji zapravo ljubi, voli ili ne voli? Čime ljubi? Osim svim svojim srcem, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom? Što volimo ako sebe volimo? Zašto se ne bismo voljeli? Ljubim li svoj autentični Ja?
Pronađimo ove odgovore u dubini svoje duše i otkrit ćemo Boga, neiscrpan izvor Ljubavi.
