Piše: Tomislav Ivančić
Iz knjige: Još se možeš vratiti
Čovjekov duhovni život toliko je srastao sa psihičkim i tjelesnim životom da jedan bez drugoga ne mogu funkcionirati. Postoje reperkusije tijela na psihički život, a psihičkog na tjelesni, duhovnog na tijelo i psihu. Pati li čovjek tjelesno od neke bolesti, to se odražava i na njegovoj savjesti: postaje depresivan, prigovara Bogu ili naprosto više nema povjerenje u njega. Ako je psihički bolestan, onda je nesposoban razgovarati s Bogom, no ako je duhovno bolestan, tj. zao, tada postaje psihički arogantan, grub, otresit, zločinački raspoložen, ali i tjelesno nečist, nemaran, grub.
Ne gaji li čovjek duhovni život, mnoštvo će mu spoznaja o životu ostati izvan dohvata. Upravo zbog toga tolike su duhovne stvarnosti, negativne ili pozitivne, danas čovjeku nespoznatljive ili teško shvatljive usprkos tome što vidi da se zaista događaju.
Znanost o čovjekovu duhovnom životu?
Nedostaje nam znanost o čovjekovu duhovnom životu. Kao što postoje znanosti o čovjekovu tjelesnom i psihičkom životu, vrijeme je da se počnu stvarati i pretpostavke za znanost o čovjekovoj duhovnoj sferi. U psihologiji se mnoštvo stvarnosti otkriva introspekcijom, tako je i u duhovnoj sferi gdje se refleksijom može ponešto saznati o događanjima u čovjekovu duhu. Takva je znanost ne samo moguća nego i nužna. Postoje, zakonitosti duhovne znanosti, postoje i određene pravilnosti po kojima se duhovne pojave događaju pa ih je stoga moguće pratiti, sistematizirati i znanstveno obrađivati. Kao što postoje knjige koje pišu o psihologiji duhovnog života, potrebno je napisati i one koje govore o duhovnosti psihičkog života.
Samo tako bit će moguće niz psihički neizlječivih bolesti dijagnosticirati, pravilno ocijeniti, pronaći uzroke i primijeniti pravu terapiju. Inače ćemo uvijek samo slijegati ramenima i govoriti kako ne znamo što je to, da su to slučajnosti koje se događaju, da medicina tek zna kako se mnoštvo bolesti izliječi samo od sebe, no nitko ne zna
na koji način. Mnogo toga još ne znamo jer se još ne istražuje područje čovjekova duha. Čudno je kako se čovjek brzo pomiri s nekim stvarima kao nespoznatljivima, umjesto da pojača snagu istraživanju. Zbog toga je temeljno područje ljudskog života i danas neistraženo, tajnovito i strano. Svaki čovjek više ili manje vjeruje da postoji Bog, većina čovječanstva je religiozna, što znači da živi s nečim o čemu ne zna dovoljno, što ne kontrolira, čega nije do kraja svjesna i u što ne samo da nije duhom sigurna nego je i razumom nesigurna. A potrebno je samo zaći na put vjere, ići korak po korak zapisujući svaki, kao što to čine osvajači planina. Istina, postoji mnogo svetaca – duhovnih stručnjaka u Katoličkoj Crkvi koji su zapisivali svoje doživljaje i susrete s Bogom, no malo ih je koji su to i sistematizirali. Bili su osupnuti ljepotom približavanja Bogu, toj duhovnoj stvarnosti, i kao da nisu imali vremena ili hrabrosti da sve to prenesu u riječi. Oni koji pristupaju sve bliže Bogu, koji upotrebljavaju njegove lijekove za izlječenje čovjekove duše, oni koji su njegovali duhovni život, zaista su se približavali ljepotama i doživljajima koji nadilaze sve što čovjek poznaje. “Kad gledam nebo”, kaže psalmist, “ne veselim se zemlji”. Sveti Ignacije Lojolski to izriče još grublje: »Kad gledam nebo, gadi mi se zemlja.” Takva je razlika u doživljavanju božanskog, od doživljavanja ovoga što svakodnevno živimo. Zato se i treba uputiti putovima duhovnog života i donijeti nove radosti, zadovoljstva i mir čovječanstvu.
Zašto se to ipak ne događa?
Čovjek kao da je sapet, slijep razumom, gluh duhom, kao da je nesposoban da pođe tim putem. Dapače, u njemu kao da se uvijek iznova stvara neka “alergija” protiv toga, neprijateljstvo, nemoć i malodušnost – stanje protivljenja da krene tim putem.
Duhovni život čini mu se pomalo smiješnim, stranim i nečim što je mimo ljudske normale. Nužno je, dakle, tome temeljnom u ljudskom životu vratiti dostojanstvo i započeti s istinskim istraživanjem.
Duh zrači iz onoga koji ide njegovim putem; zrači i iz djela genijalnih kipara, slikara, uopće umjetnika. Jasna je razlika između umjetnika koji je samo dobar zanatlija i onoga koji je nadahnut. Ima statua koje su zanatski savršeno napravljene, ali su mrtve; njihov tvorac nije u njih udahnuo dah života (jer ga nije imao).
Duhovna stvarnost, poput misl,i preko slova ulazi u čovjeka, oplemenjuje ga i čini boljim. Ima glazbe koja liječi, ima umjetničkih djela uz koja čovjek može postati dobrim.
Duh je, dakle, svestrano prisutna stvarnost oko nas. Pa ipak je još uvijek toliko zanemarena. Zašto?
