Piše: Anka Severin, hagioasistentica CDP Zagreb
Kada izgovorimo riječ „poniznost” nameće nam se misao da se radi o ponižavanju, a to nije istina. Profesor Ivančić piše:
„Poniznost je savršena istina u čovjeku koja mu daje snage da se ne brani protiv svojih pogrešaka i slabosti, a osobito grijeha, nego da ih prizna i time uništi. (usp. Tomislav Ivančić, Antropologija, patologija, terapija, str. 50.).
U nama je psihofizički mehanizam kojim se branimo ili opravdavamo kada nas netko napada, a time ništa ne rješavamo. Duhovno ozdravljamo kada se ne branimo, već priznamo sebi slabost i pogreške, a ako nam ljudi prigovaraju kažemo: „Još sam gori/gora nego što možeš zamisliti”.
Braneći se protiv svojih pogrešaka i slabosti upadamo u oholost, a da toga nismo ni svjesni. Onaj tko je ohol smatra da sve zna i ne da se poučavati, izdiže se iznad drugih i misli da smije činiti sve što mu se prohtije. Voli pričati o svojim uspjesima i očekuje da ga se hvali. Čovjek zahvaćen ohološću govori povišenim tonom i pljesak ga raduje, a oholost mu dođe kao ogrtač koji ga „štiti”. Izvana odaje dojam da vlada situacijom i sobom, a iznutra je slab i izgubljen. Ohola osoba misli da ima sve čemu se drugi trebaju diviti i osjetljiva je na svoju čast. Oholost voli uspjeh i užitak.
Onaj tko se oholi drži se iznad istine, a poniznima se istina otkriva.
Poniznost je karakterna vrlina koja oslobađa od oholosti, ne dopušta da si umislimo kako smo veći, važniji i pametniji od drugih. Poniznost nas osposobljava da budemo onakvi kakvi trebamo biti. Poniznost ima hrabrost vidjeti istinu u sebi, pogledati se u oči i priznati slabosti. Vlastita veličina ne gradi se na umanjivanju drugih, već na svijesti da nam je sve darovano: život, roditelji i domovina. Kada smo ponizni ne uzdižemo se iznad drugog čovjeka, već ga kroz duh uvažavamo jer je osoba iza koje stoji Netko velik. Poniznost je jednostavnost, iskrenost i realnost. Ponizna osoba svjesna je toga da je stvorena, korača u istini, vjeruje da je sve oko nje stvorio vječni Stvoritelj koji stalno stvara.
Praktično hagioterapijom do poniznosti:
- Otkriti istinu o sebi
U našem je umu već utisnuta istina da smo ljubljene osobe, osebujne osobnosti, dragocjene, vrijedne i posebne. Zdravlje, ljepota i dobrota pravi su ambijent našega postojanja. Kada tu istinu prihvatimo i trgnemo se, motiviramo svoje duhovne prostore koji su zakočeni neznanjem i brigom za „imati”, i podignemo svoje „biti”, „postojati”. Istina je da smo svojim postojanjem upotpunili i uljepšali svijet i da je sve što je stvoreno oko nas za nas. Ponuđeno nam je da uživamo u prekrasnom okruženju ljepote ljudi, prirode, neba, oblaka i životinja.
2. Pokajati se i priznati
Kajanje ili žaljenje vodi nas u poniznost. Nastojmo ne opravdavati se i braniti pred drugim ljudima, već pojedinačno priznati samima sebi svaku svoju slabost. Naša slabost kao da je napisana na ploči, a kada je priznamo izbriše se. Ovako: „Da, ja sam to učinila, priznajem, istinski mi je žao, ne bih to više učinila. Opraštam si.
3. Oprostiti
Praštanje nas vodi zdravlju duha. Praštanjem oslobađamo prostore za dobrotu, skidamo teret s leđa. „Praštanje je isto što i oživljavanje. Praštanje djeluje kao ekološki pokret, čisti duhovne prostore” (usp. Tomislav Ivančić, Ako oprostiš, str. 79. i 80.). Praštanje je dobitak i jedina mogućnost pomirenja. Najbolje je praštanje ono koje počinje od nas:
Oprosti mi. Opraštam i ja tebi. U tebi gledam osobu i povezujem te s bezuvjetnom ljubavlju. Budi slobodan od mene i ja sam slobodna od tebe.
Poniznost je, ustvari, stav koji dopušta rast nama samima, ali i osobi pokraj nas. Ponizan čovjek primjećuje osobu pokraj sebe i pritječe joj u pomoć, izbjegava čast, ne ističe sebe, već radi na svojoj duhovnoj izgradnji. Ponizna osoba ima ljubavi prema onima koje ponižavaju i priznaje vlastite slabosti. Strpljivo i s radošću podnosi poniženja. Poniznost je jednostavnost i iskrenost.
