DOÐI KRALJEVSTVO TVOJE
Ljudski život je nerazrješiva zagonetka. Ne možemo shvatiti zašto toliko patnje na svijetu, i još više zašto tolike patnje nevinih. Zašto jedni uz malo truda uspijevaju u životu, a drugi, cijelog se života zalažući, jedva uspiju ili čak u očaju umiru Zašto jedni mirno uživaju slobodu u svojoj zemlji, a drugi desetljećima žive u teškim sukobima i građanskom ratu? Zašto se, tako se barem čini, Bog ne javlja kad mu jadni i bijedni vape? I zašto ne kazni one koji se izruguju i njima i Bogu, čineći nasilje nad bezbrojnim ljudima, nemoćnima i slabima. Teška je to kušnja u kojoj živimo. Čovjek lako padne u napast da pomisli kako Boga i nema i kako sam sebi mora osigurati pravdu. No istog časa doživljava nemoć da je ostvari. Tako se pitanja samo gomilaju, a odgovori kao da izostaju.
Sveto nas pismo uči da smo izbačeni iz raja. Živimo na zemlji, u kojoj u bolima treba radati, u znoju lica jesti svoj kruh i unatoč naporima žeti više trnja nego pšenice.
Na zemlji se nagomilavaju naše krivice, zavodeni smo zlom i u opasnosti da otpadnemo od Boga i njegove podrške. Stari zavjet je stoga pun govora o Božjoj srdžbi, kazni i prijetnjama. Patnja ne pogada samo zle ljude, trpe i naoko pravedni i neporočni. I pitaju se zašto? Jobova knjiga pokušava odgovoriti na to pitanje. Pitanje patnje ostaje dokraja neprotumačiva tajna.
Ljudska patnja i s Bogom je preteška, ali bez Boga ona satire, kaže konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu: »Po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli i smrti koja nas izvan njegova evanđelja satire!« Božji Sin nije došao protumačiti patnju, nego je na sebe uzeti. On je naše grijehe ponio, naše bolesti i naše patnje na sebe uzeo, njegovim smo ranama iscijeljeni, kaže Sveto pismo (usp. Iz 53,4-5).
Isusova smrt i uskrsnuće nisu dokinuli patnju. Isus je upozorio da će njegovi u svijetu imati patnju, da će ih pozivati na sudove da svjedoče za njega, da će ih progoniti od grada do grada, a poneke i ubiti (usp. Iv 16,1-4). Sv. Pavao kaže da će svi koji budu vjerovali biti progonjeni (usp. 2 Tim 3,12). Knjiga Otkrivenja govori: Jao vama pozemljari, jer evo đavao je došao na zemlju, svjestan da mu je ostalo malo vremena da zavodi pozemljare (usp. Otk 12,12).
Isus Krist nije umro, nego je bio ubijen. Nakon njega gotovo svi njegovi apostoli bili su ubijeni, kao i njegovi učenici, počevši sa sv. Stjepanom. Smatra se da su milijuni mučenika u progonstvima poginuli radi Krista. Neki se suvremeni židovski književnici tuže da je odviše krvi proliveno zbog Isusa Krista. Najprije stoga što su kršćane ubijali radi njihove pripadnosti Isusu Kristu. No ubijalo se i Židove zato što su ubili Isusa Krista. I tako se samo još više naglasilo pitanje: Zašto oni koji su Kristovi moraju trpjeti, pogibati i gubiti ovdje na zemlji, i zašto oni koji su Božji narod, kao što jest Izrael, moraju trpjeti tako teške progone i tolike holokauste? Što se zapravo događa i gdje se mi to nalazimo, što je naša vjera? »Pa od čega si nas to otkupio, Nazarenče?« viknuo je na klupi karitasa u Zapadnom Berlinu izbjeglica iz Istočne Njemačke pedesetih godina ovoga stoljeća.
Sve to stvara nedoumicu i muku u onih koji vjeruju. Trijumfalizam u onih koji progone kršćanstvo kao da zbunjuje one koji vjeruju, te se pitaju, gdje su oni zapravo? Pri osvajanju Carigrada Turci su si pomagali propagandom tvrdeći da su njihovi vojni uspjesi očit dokaz da su prava vjera i nadmoćniji od kršćana. Zabuna je to u kojoj su se našli i apostoli nakon što su Isusa gledali u sjaju i veličini čudesa, s mnoštvom naroda iza sebe, a onda odjednom, nakon Getsemanija, nemoćna, uhvaćena, osuđena i ubijena. Pitali su se, nisu li se ipak prevarili kad su pošli za Isusom. Taj problem nije prestao ni u prvoj Crkvi. Sv. Petar piše u svojoj poslanici: Pa što je s obećanjem njegova kraljevstva i sudnjeg dana, pitaju jedni (usp. Pt 3,4). Na to odgovara riječima: »Zaboravljaju oni da je jedan dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin ispuniti obećanja, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju« (2 Pt 3,8).
Očito je već i prvim kršćanima bilo previše upozoravanja na strpljivost. U takvu situaciju Isus je unio molitvu koja glasi: Dođi kraljevstvo tvoje. Prvi su kršćani vapili, kako nam kaže knjiga Otkrivenje, riječima: »Dođi, Gospodine Isuse!« (Otk 22,20). Pavlove poslanice takoder nas upozoravaju da su prvi kršćani vapili: »Marana tha – Dođi, Gospodine Isuse!« (usp. 1 Kor 16.22). Što je kraljevstvo Božje? Na što je Isus mislio kad je govorio da molimo dođi kraljevstvo tvoje? Što znači vapaj Marana tha?
Kraljevstvo Božje
Isus je prije odlaska u nebo obećao svojim apostolima: »Evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta« (Mt 28,20). On dakle nije otišao sa zemlje, nego je ostao s nama. Prema tome, nismo sami u bitkama i borbama koje nas snalaze. Osim toga, na posljednjoj večeri Isus je, govoreći apostolima o progonstvima, rekao: »Ali hrabri budite, ja sam pobijedio svijet« (Iv 16,33). Bog nam dakle nije obećao život bez borbe, bez kuš- nje i bez zavodenja Zloga. Ali nas nije ni prepustio kušnjama, zavođenjima i porazima. Na sve je to stavio svoj »ali«. Taj je »ali« preokret u svemu što nam se događa. Na taj »ali« usmjerene su naše oči. Već u Starom zavjetu Bog po proroku govori: »Borit će se protiv tebe, ali te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te spasim i izbavim« (Jr 15,20).
Knjiga Otkrivenja je knjiga utjehe za kršćane. Ona govori o kušnjama i zato je u njoj prisutan taj »ali«, a to znači stalna Božja pomoć u svim nevoljama. Kršćanin je poput Petra koji, videći Isusa da hoda po vodi, kaže: »Gospodine, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi.« A Gospodin mu odgovara: »Dođi.« I Petar hoda po vodi dok gleda Gospodina. Ali čim je vidio valove i snagu vjetra, prestrašio se, prestao gledati u Isusa i počinje tonuti. Isus ga, unatoč tomu, izbavlja: »Zašto si posumnjao, malovjerniče?« (usp. Mt 14,22-33).
Gledajući povijesno, Crkva je zaista pobijedila. Ona je uspjela pogansku rimsku i grčku kulturu pretočiti u nove okvire i otkupiti je. Ta je vjera pobijedila i u prvim mučenicima. Oni su muke pobjeđivali, ili ne bojeći se smrti i u nju ulazeći radosno, ili pak izbjegavši smrti mučenja. Kršćanima suvremene Crkve preostaje da opet zavape još jače i otvorenije: Dođi kraljevstvo tvoje.
Isus je rekao da je sada sud ovome svijetu i da će knez ovoga svijeta biti izbačen van (usp. Iv 12,31). No istodobno je u vrijeme svoje muke rekao: »Ovo je vaš čas i vlast Tmina« (Lk 22,53). Sv. Pavao piše o conu ovoga svijeta, o zlim duhovima u zraku oko nas koji odapinju vatrene strijele da nas unište (usp. Ef 6,10-20). No Isus je rekao da knez ovoga svijeta protiv njega ne može ništa. Njemu je jedino važno da svijet spozna kako on želi uvijek činiti samo Očevu volju i zato se predaje u ruke zločinaca (usp. Iv 14,31). Nas je upozorio nek se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo, a poslije toga nemaju što učiniti (usp.
Lk 12,4).
Iz svega je jasno da se nalazimo u nekom tuđem, a ne u svojem svijetu. Nalazimo se u svijetu koji nas napada i želi odvojiti od Boga. Taj je svijet pobijeđen Kristovom smrću i uskrsnućem. Njega možemo i mi neprestano pobjeđivati istom snagom koju nam je donio Isus Krist. Ovaj svijet nije naš konačni život. U njemu ne možemo postići potpuni smisao. Naš je smisao transcendentan, on nadilazi smrt i ovaj svijet. Čovjek neizmjerno nadilazi samoga sebe – kaže H. Bergson. Ovaj je život fragment, početak, predvorje života. No on je strahovito važan i odlučujuć za ono što će se poslije dogoditi. On je kao izvor iz kojega treba poteći ocean našega vječnog života Zato se tu bije bitka: »biti ili ne biti«, ostati vjeran Bogu ili se predati silama zla i posumnjati u Božju snagu u nama. Najvažnije je opredijeliti se. Zato Isus na početku svoga propovijedanja naviješta Kraljevstvo Božje je pred vratima. Obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti! (usp. Mk 1,15).
Iz do sada rečenoga možemo donekle na slutiti što bi bilo kraljevstvo Božje, gdje se ono nalazi i u kakvom je odnosu prema nama. Kraljevstvo je Božje ona sila i snaga koju Bog unosi u naš svijet. Kraljevstvo je Božje sve ono što su Božje pobjedničke snage. Možemo ga usporediti sa zemaljskim kraljevstvima. Sjetimo se što to znači kad neki kralj dolazi u svome kraljevstvu, to znači u svojoj slavi, moći, veličini i sili. Isus doista sam kaže pred Pilatom: Ja jesam kralj (usp. Iv 18,37). No istodobno nadodaje: Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta (usp. Iv 18,36). Drugim riječima, Isus nam želi reći da njegovo kraljevstvo ne ide za osvajanjem primata, slave i časti ovdje na zemlji. Sv. Pavao će nam naime reći da prolazi obličje ovoga svijeta (usp. 1 Kor 7,31). A sv. nas Petar upozorava da će se cijeli svemir i zemlja u svojim elementima rastopiti i da će onda doći novo nebo i nova zemlja (usp. 2 Pt 3,12-13). Radi se o vječnoj stvarnosti, neuništivoj i apsolut- no pobjedničkoj. Sve sramote i porazi vjernika u svijetu prividni su. On ide ususret neuništivoj pobjedi. Svijet i patnja mogu dobiti poneku bitku, ali konačnu pobjedu, rat dobiva vjernik. Vjera je hodanje ususret domovini. Sile zla žele nas zaustaviti na tom putu. Zato nam zadaju patnju i muke. Na vjerniku je da gleda preko zida, iznad horizonta i stupa sigurno naprijed i kroz užitke i kroz muke. On zna kome je povjerovao. Primajući patnju on još jače svjedoči svoju nepobjedivost, superiornost i privrženost Isusu Kristu.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
