POD KIŠOM PORUGA
“Ništa nas ne čini tako kukavičkima i nesavjesnima”, reče jedan mudar čovjek, “kao želja da nas svi ljudi ljube.” Tome bi trebalo dodati da nam ništa ne zadaje toliko boli i muke, ništa nas ne uvodi u toliku depresiju i tjeskobu koliko očekivanje da nas ljudi cijene i vole. Najmanji neuspjeh, neka kritika ili gruba riječ, rugalica ili izostavljeni pljesak učine nas nervoznima, nesretnima i čini nam se kao da gubimo čitav život. Iz toga stanja može nas izvući samo životno stajalište prema kojemu smo spremni boriti se protiv nepravde, prema kojemu se ne bojimo uvreda, zadobivenih rana pa i osude na smrt. Ništa nas ne čini tako sretnima poput stava ljubavi prema svim ljudima, bili oni dobri ili zli.
Susreo sam brojne roditelje koji su bili na rubu očaja jer su se djeca udaljila od njih, ne misle na njih i žive vlastitim životom. Drugi su bili ogorčeni jer su im djeca odmalena bila dobra, čestita i marljiva, a potom su se odala lošem društvu. Neki su roditelji bili ranjeni nezahvalnošću svoje djece te nisu znali kamo bi sa sobom. Slušao sam učitelje koji su razočarani svojim bivšim učenicima jer im oni u starosti nisu bili spremni napisati pokoje pismo ili poslati paketić, pomoći im novčano ili ih posjetiti. Svakoga dana čut ćemo nekoga kako ogorčeno pripovijeda da je drugome darovao sve, pomogao mu da se školuje, posudio mu novac da napravi kuću, savjetovao ga, bio mu prijatelj i puno toga, a za uzvrat dobio šutnju, nezahvalnost ili možda još nešto gore.
Život nije trgovina. Ljudima se ne pomaže da bi ih se kupilo, vezalo uz sebe i potom, u kasnijim godinama, očekivalo zahvalnost. Ljubav se ni sa čime ne da platiti. Tko rada djecu da bi mu ona služila, da bi imao sretnu starost, da bi kraj njih uživao, taj nije dostojan imati djecu. Tko daje siromahu da bi ga ovaj pohvalio, tko u crkvi daje milostinju ili pomoć zato da bi njegovo ime bilo pročitano među sponzorima i dobročiniteljima, tko pomaže susjedu pri gradnji kuće da bi se pričalo da je i on pomogao, da bi obvezao susjeda da i on njemu pomogne, taj ne razumije osnovni zakon života. Ljudi se ne mogu kupovati, duša se ne može prodati ni za kakvo dobro djelo, život se ne može osigurati nikakvim dobročinstvima, zaslugama ili savjetima.
Dobro djelo je već samo po sebi nagrada. Čast je ako si nekome smio pomoći. Pružiti nekome ljubav, to je već velika nagrada jer tvoja duša ozdravlja najviše time što ljubiš.
Živimo kako bismo ljubili, jer samo nas ljubav može spasiti i uvećati život. Bog je, naime,
ljubav; stoga je i oporuka Isusa iz Nazareta takva: “Ovo vam zapovijedam: ljubite jedni druge.” Nije rekao: grabite život, tražite da preživite, činite jedni drugima dobro kako bi vas ljudi mogli spašavati i davati vam život. Naprotiv, rekao je suprotno: “Tko traži da spasi svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene i evanđelja, taj će ga dobiti.” Svako i najmanje djelo učinjeno bez trgovačkih primisli približava nas Bogu, otvara nebeska vrata, liječi duševne rane, čini nas iznutra sretnima, mudrima i stvarateljima budućnosti. Tražiti da nas svi ljube životni je promašaj. Na zemlji se trpi i umire, gubi se i sve ostavlja iza sebe. Tu nitko ne može ostati zdrav, nitko ne može ne umrijeti, nitko ne može ne zadobiti rane, ne biti kritiziran, ne biti više ili manje obespravljen, tu nema ljudi koji ne plaču.
Čim kreneš putem dobra, sjene zla će te opkoliti i htjeti zaustaviti. Knez ovoga svijeta, kako ga naziva Isus iz Nazareta, nastojat će te preplašiti, raniti te, nastojat će ti zaprijetiti. Tko ljubi vlastitu slavu, tko želi biti obljubljen i stalno slušati kako mu ljudi plješću, taj će se uplašiti, zaustaviti i više neće ljudima činiti dobro, ili će pasti u depresiju i krenuti prema smrti. Samo oni koji znaju da je život borba, da se ovdje sve pobjeđuje ljubavlju, da se ovdje isplati samo biti dobar prema čovjeku i ne tražiti nagradu, da se odavde odlazi, ali se živi zauvijek u nebu ti pobjeđuju.
Susreo sam ljude koji su bili nesretni i proklinjali su život. Oni su tražili da ih svi vole. Susreo sam još više ljudi koji su sretni, koji su unatoč patnjama drugima davali smiješak, koji su optimistički gledali u budućnost, voljeli čovjeka i nisu dali da se priča o njihovim patnjama, a još manje da se hvale njihova dobra djela; bili su sretni što žive i što drugima mogu dati ne bilo što, nego sebe.
Ljubav je raskrižje izmedu dobrih i zlih, sretnih i nesretnih ljudi. Sada je naša prilika, život na zemlji je naša borba, tu se odlučuje o našoj budućnosti. Ljubav počinje tamo gdje te više nitko ne voli, gdje je sve teško i nesimpatično. Ljubav je jedino tlo na kojemu sve raste, koje se nikada ne može izgubiti i na kojemu čovjek živi vječno. Samo ljubav daje neizbrisiv osmijeh našem biću i našim usnama.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)