Iz knjige Budi odvažan i hrabar
GOVORITI ILI ŠUTJETI
Kad se čovjek bavi nagovorima, pisanjem, razmatranjima i predavanjima tada traži najjaču riječ. Htio bi pronaći najprije riječi i misli koje će zaokupirati druge, a onda ih znati izreći tako da oduševi mase. Zavedu ga veliki govornici, politički voditelji kampanja, ljudi koji se guraju da čuju nekog velikog propovjednika ili govornika. Tako dobijemo dojam da su riječi najjače što čovjek ima.
Govor ima samo smisla ukoliko iza njega nešto stoji. Nije li govor obećanje nečega praktičnoga, ne uvodi li govor ljude u život, ne daje li im on nade ili sigurnost pobjede nad nekom prijetnjom, ako govor ne izlazi iz dubine bića i duha, tada on razočarava a ne oduševljava. Osim toga, politički govori ne oduševljavaju ljude zato što je govornik velik ili što spretno govori, nego zato što u njemu vide izraz svojih čežnji, ispunjenja svojih želja i
misli. Ljudi zapravo u govorniku plješću samima sebi. Oni bi htjeli biti veliki kao što im to govornik obećava. Oni bi htjeli pobijediti i biti jedini u svijetu kako to obično politički govornici znaju izreći. Otuda se može razumjeti da je Hitler okupljao mase, da je i Lenjin okupljao mase, da je i Mussolini mase okupljao, da mase dolaze na različite ne samo pozitivne nego često i negativne političke mitinge. Zato masa koja sluša nekog govornika nije uvijek znak da je govornik dobar. Štoviše dobrog govornika i ne slušaju mase, nego veliki pojedinci. Mase slušaju površnog govornika, naivnog obećavatelja nekih velikih stvari, mase moraju slušati nekog tko demagoški manipulira podatcima, povišenim tonom obećava i vodi ljude u nešto i tako ih na neki način drogira svojim lažnim obećanjima.
Jača od govora je šutnja. Šutnja je izraz vječnosti, duboke mudrosti i srca. Šutnja su dani, godine i sati u kojima kaplje izvor vječnosti, jer se okuplja u duši i onda u nekoliko riječi se prelije u svijet. Budući da izvire iz dubina onda je normalno da je ne mogu shvatiti mase. No, nju shvate pojedinci koji opet na svoj način tu istu mudrost, veličinu, tišinu i vječnost izreknu te je zapravo pokrenu vremenskim kotačima sve do u vječnost. Zato postoje dvije vrste govora i okupljanja masa. Površni govornici okupe odjedanput mase ljudi. Duboki, znanstveni, spasiteljski, božanski i vječni govornici okupljaju malo u sadašnjem trenutku, ali zato okupljaju za tisuće i milijune godina unaprijed. Politički se mitinzi rasprše, političare ljudi danas hvale a sutra ih osuđuju, sve velike govornike može se čuti jednom, a onda im se pokazuje prstom prema dolje i zaustavlja njihove govore ne slušajući ih. No, govori velikih ljudi, svetaca i znanstvenika pokrenu najprije poput rijeke kapljicu vode, zatim potočić pa potok, rječicu, rijeku da onda poteku poput oceana. Postoje dakle ljudi koji svojim riječima izraslim iz šutnje pokreću sva vremena i zato ne tisuću, pet tisuća ili sto tisuća ljudi, nego milijune ljudi kroz povijest čovječanstva. Vertikalno trenutačno okupljanje okupi površne slušače. Horizontalno, povijesno, vremensko okupljanje okuplja, međutim, milijune ljudi.
Tko se trudi tako govoriti kako bi okupio mnoštvo ljudi, taj postaje površan. Kome nije važan broj ljudi koji se okuplja na njegove govore, ali mu je važna istina, vječna mudrost koja će ljude trajno zaustavljati, okupljati i voditi naprijed, taj je koristan čovječanstvu sada i trajno.
Riječi koje izlaze iz dubine bića ili koje su sišle s prijestolja Božje riječi mogu ljude pobratimiti, mogu ih međusobno izmiriti, mogu osušiti bezbrojne suze, mogu osloboditi i otkupiti, mogu čovjeka spasiti od sila mraka i od zloga, te riječi mogu ojačati i one koriste. Takva jedna riječ može nas zadržati da sačuvamo život, može nam biti potpora i štap o koji se oslanjamo tako da nose nas i bezbrojne koji s nama putuju u istom smjeru.
Riječi koje su izraz vječnosti sve će ljude okupljati. Jer, svi su ljudi usmjereni prema vječnosti, svi umiru ali i prelaze ponor smrti i žele živjeti. Stoga riječi koje vode u smjeru neba okupit će sve ljude. Možda je to nevidljivo duhovno zračenje iznutra, izvana se jedva vidi da se netko okuplja, ali iznutra je to svjetlo koje nas u tišini vodi, kvasac koji iznutra preobražava tijesto društva, kao, na primjer, sol koja se ne vidi u jelu, ali daje tek, ukus i jestivost našoj hrani.
Isus je rekao da su blaženi oni koji Božju riječ slušaju i vrše. On je također rekao da će nas naše riječi suditi ili opravdati. On je rekao da su njegove riječi duh i život. Obavijestio nas je da njegove riječi ne mogu ulaziti u ljude koji su dostatni sami sebi, oni ne žele da ih njegove riječi pogode, da se obrate te da ih izliječi. U tom kontekstu Turgenjev kaže: “U životu sve zavisi o tome stavlja li čovjek samoga sebe na drugo mjesto.” Tko zna osluškivati Boga i Stvoritelja u srcu, taj će znati govoriti čudesne i pokretačke riječi. Tko, pak, sebe stavlja na prvo mjesto, tko sjeda na Božje prijestolje taj će govoriti zavodljive riječi, ali će taj također iskorištavati ljude za sebe da ih pogazi i uništi.
Najjači su govori koji stvaraju. Bog govori i čini. Biblijska riječ je stvarateljska, ona govori i čini ono što kaže. Zato su Božje riječi sakramentalne, one su izvana znak, ali iznutra stvarnost. Ljudske riječi, međutim, mogu biti površne, prazne, uzaludne.
Potrebna je šutnja da bi čovjek govorio, potrebno je puno razmišljati da bi čovjek mogao misaono reći. Potrebno je dugo boraviti s Bogom kako bi naše riječi bile stvaralačke. Potrebno je ljubiti čovjeka kako bi svaka riječ prodrla u njegovo srce. Potrebno je živjeti vječno kako bi naše riječi bile izraz vječnosti.
Dietrich Bonhoeffer je jednom prije smrti rekao: “Doći će dani kad će riječ Božja biti tako izgovorena da će to ljude duboko pogoditi i preobraziti. No, te riječi će niknuti iz ljudi koji čine pravdu i u tišini mole”, kaže on. Upravo su te riječi za koje se isplati umrijeti. One će sve ljude pogoditi i preobraziti. Jedna takva riječ je spasila i otkupila čitav svi-
jet: Božja Riječ, Isus iz Nazareta!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
