Tomislav Ivančić, Oče

JA POSTOJIM

(Prepoznavanje sebe)

Ja sam tu. Ja – to je moje tijelo, moji osjećaji, moje misli, moje želje. Ja – to je moja prošlost, moja sadašnjost, moja budućnost. To su moji strahovi, moja sloboda, moja savjest, moje radosti, moji planovi. Ja – to je ambijent u kojem živim, roditelji, prijatelji, profesori, djeca, kolege na poslu, rođaci. To je zrak koji dišem, hrana koju jedem. Ja nisam tijelo, nisam duša, ja nisam ono što su moje želje. A ipak sve je to moje.

Postajem svjestan: ja imam glavu, tijelo, noge i ruke. Gledam, pipam – svjestan sam svoje kose. Moje čelo je tu. Ono je puno bora, kad sam zabrinut. Glatko, kad sam miran i spokojan.

Imam oči. Svoje oči. Drukčije od drugih.

Po njima me prepoznaju drugi. Očima vidim boje, ljude, reakcije ljudi, prirodu, cvijeće, zvijezde. Slijepi ne vide ništa. Ja imam svoje oči. Moj nos se razlikuje od drugih. Moje usne imaju određen oblik, izgled. Njima izražavam bezbroj nijansi svoga raspoloženja. Uši su moje posebnog oblika. Na njih čujem lijepe zvukove, na njih moram slušati i psovke, grdnje, laži. Ja volim svoje uši, svoje oči, svoja usta. I brada moja ima poseban oblik.

Moj vrat izgleda kao … Ramena moja imaju oblik … Ruke moje, one čine i gestama govore. Moji prsti su kao … Utroba moja radi besprijekorno ili je pak oštećena, bolesna. U svakom slučaju, ona je moja. Takvu mi je namijenio život. Moje noge nose cijelo tijelo. One su kao… Pomičem stopalo, ustanovljujem da raspolažem svojim nogama. Mičem prste na nogama, pa na rukama. To je sve moje. Nitko drugi to ne može činiti, samo ja. To su moje noge, moji prsti. Samo moji. Tijelo moje je isprepleteno žilama. One povezuju sve dijelove tijela. One prenose hranu tijelu. Stalno su zaposlene da bih ja mogao živjeti na zemlji. Živci prenose reakcije u svaki dio tijela. Preko njih ja prenosim na tijelo svoje želje. Ja tako živim i djelujem preko njih. Moja se utroba trsi da čitav organizam radi.

Sve je to za mene stvoreno. Baš za mene. Kako sam ja važan! Ne za nekoga drugoga, nego za mene je sve to. Jer ja živim u tome, ne netko drugi.

Ja nisam čovječanstvo, ja nisam ljudska povijest, ja nisam moji roditelji i profesori, nisam moji prijatelji, nego sam “ja”.. Čudesno, ja živim. Srce moje radi. Hodam, govorim, mislim.

Jezik nastoji govorom prenijeti okolini moje osjećaje, misli, želje. Jezikom komuniciram s
drugima. Gledam ono što hoću. Slušam ono i onako kako hoću i mogu. Ja pipam svojim prstima ono što hoću. Ja mirišem ono što hoću i što volim, ono što se meni sviđa. Drugima se sviđa to ili ono, a meni baš ovo.

Ja sam posebno biće, ja sam poseban čovjek. Ja postojim.

Zahvalan sam zbog svakog dijela svoga tijela. Želim dodirnuti svaki dio sebe. Drago mi je što imam baš svoje udove, svoje tijelo, svoj život. Htio bih viknuti svima: ja postojim!

Odsada volim svoje tijelo, ma kakvo ono bilo. S njime sam ja samo »ja« i to je samo moje. Ja i moje tijelo smo postali danas veliki prijatelji. Sad ćemo takvi i ostati. Ja postojim. Ja sam sebi darovan. Bog me darovao meni. Hvala, Stvoritelju!

https://hagio.hr/nova-eva/prolazan-i-vjecan-meditacija-tomislava-ivancica/

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakMEDITACIJA ZA TEBE – Tomislav Ivančić
Sljedeći članakMLADI I HAGIOTERAPIJA
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)