Tomislav Ivančić, iz knjige Oče

KAKO MEDITIRATI

Sljedeće napomene vrijede za uvod i provedbu svake meditacije Stoga je potrebno da početnici to pročitaju prije svake meditacije dokle god ne osjete da su stekli naviku meditiranja. Nakon toga već će sami pronaći svoj najprikladniji način meditiranja.

1. Pronaći mirno i tiho mjesto. Sjetiti se gdje sam već osjetio mir i opuštenost. Možda je to soba, šuma, livada, crkva, neka samotna klupa…

2. Pronaći vrijeme koje će pripadati samo meni. Nitko me ne smije tada smetati. Neka to bude barem deset, dvadeset, trideset minuta…

3. Opušteno sjesti. Možda na kamen, na travu, na stolicu, na rub kreveta, na rub naslonjača. Sjediti uspravno, ne pognuto, zaklopiti ili samo oboriti oči, ruke spustiti mirno u krilo, na noge se osloniti i prekrižiti ih u gležnjevima.

4. Otpustiti sve brige, tjeskobe, napetosti, svaku hitnju i zaposlenost. Ne željeti sada diskutirati, nekoga uvjeravati, dokazivati, nešto učiniti. Mašta, osjećaji, misli, osjetila postaju prazna, smirena u očekivanju »žive vode« iz dubina bića.

5. Disati pravilno. To znači ošitom, ne gornjim nego donjim dijelom tijela. Kao dijete. Kao u snu.

6. Meditirati se može sjedeći. klečeći, ležeći ili hodajući.

7. Meditaciju mogu obavljati sam u skupini. Ako se to obavlja u skupini onda moram uslijediti sve naputke voditelja.

POČETAK SVAKE MEDITACIJE

1. Par pula duboko udahnuti pri tome lagano ispuštati zrak, te istodobno pratiti kako se tijelo smiruje i kako se te težište čitavoga bića spušta u dubinu i tu se oslanja. Pri tome ujedno misliti kako sa zrakom iz mene odlaze i sve brige, tjeskobe, nemiri. Meditacija je time već započela. Nakon toga nastavi disanje ne misleći na nj.

2. Čim se osjeti mir tijela i nutarnja opuštenost, dubinom neka se izgovaraju riječi: »Evo me. ili riječi: „Ti si tu«. Neka se to izgovaranje odvija mirno kao da teče u rijeci disanja.

3. Potpuno se opredijeliti za prisutnost Božju u sebi i oko sebe. To se opredjeljenje može činiti na više načina. Npr. na startu si pripravan na trku. Čas meditacije jest kao početak
trke u koju naglo skočiš naprijed, u Božju prisutnost. Drugi je način taj da se u duhu zagledaš u Božje oči i u tome gledanju ustraješ neko vrijeme. Možeš to činiti i tako da zamoliš u sebi i oko sebe sve ono što te uznemiruje neka pričeka pred vratima srca, jer imaš važan razgovor. Može se postići tako da Bogu u ruke predaš sve ono što te uznemiruje i tim predanjem već stojiš u Božjoj prisutnosti. Najbolji način je da to sabiranje shvatiš kao trenutak svoga obraćenja i opredjeljenja Bogu. Tada ne dopuštaš da ti u tom trenutku itko ili išta bude važnije od Boga.

4. Maknuti grijeh koji ti sprečava susret s Bogom. U mašti poći k onima s kojima si u napetim odnosima i pomiriti se s njima. Oprostiti zatim sebi propuste, grijehe, nesmotrenosti, neuspjehe, nemoći, slabosti, poraze, posrtaje i padove. Zatim se
vratiti Gospodinu i moliti ga neka ti on sve oprosti. Daješ sve grijehe i brige u njegove ruke. Jedan po jedan grijeh, jednu po jednu želju. Sve njemu daješ.

5. Željeti jedino Božje kraljevstvo. Dopustiti da se ono u tebi počne ostvarivati. Prepustiti se Duhu Božjemu. Neka on u tebi kliče: »Abba«. To je Isusova molitva Ocu i tu istu molitvu moli Duh Sveti u tebi. I ti to u dubini izgovaraš.

Ovaj uvod traje dokle god osjećaš da si nesabran i nemiran. Dokle god se svaki problem ne istopi i omekša, te utroba osjeti lakoću. Nakon toga odabereš jednu od sljedećih meditacija koja se u ovom trenutku čini najprikladnija.

TIJEK MEDITACIJE

1. Opušteno čitati tekst meditacije jednom ili više puta.

2. Prepustiti se mislima koje su te pogodile, o njima kratko razmisliti i kao kroz lijevak spustiti ih u svoje dubine da se tamo rastope, omekšaju, natope srce svojom istinom i pretvore se u životnu stvarnost.

3. Tekstovi nisu neka informacija nego služe da njima napipaš dubinu i bilo svoje vlastite duše.

4. Najvažnije je ne zadržati istine tekstova u mislima i u glavi, nego njima natapati svoje dubine.

5. Misao koja te posebno pogodila može se spuštati u dubine srca tako da se ponavlja neka riječ koja tu istinu posebno izražava i tako podsjeća i zadržava je dok se ne “rastopi” i nahrani srce.

6. Prepušten događaju u dubini srca, ostaješ smiren i aktivan sve dotle dok osjećaš da te meditacija brani. Bit će to najmanje petnaest minuta. No ponekad će to trajati i duže, možda i satima.

7. Ako te nešto počne rastresati, čim to zapaziš, vratit ćeš se opet u dubine sebe bez uznemirivanja. Zapazit ćeš da to uopće nije prekidalo tvoju meditaciju.

8. Radi li se o ožiljcima i ranama psihe ili o nekoj duhovnoj, duševnoj ili tjelesnoj bolesti, tad ćeš najprije zahvaliti Bogu što ti je dopustio da budeš bolestan i izranjen, s dubokom
uvjerenošću da je to dio njegova spasonosnog plana za tebe. Zatim pokušaš oprostiti svima koji su ti nanijeli tu psihičku ranu.

Nakon toga oprostiš i sebi, svjestan da će i ta tvoja bolest imati dobar ishod. Iza toga pokušaš do u detalje Bogu kao prijatelju i Ocu izreći sto te boli i ono što uzrokuje tvoju nemoć. Zamolit ćeš odmah Isusa da se dotakne tvoje rane i da je izliječi. Za to vrijeme stalno ćeš hvaliti Boga, čak mu zahvaljivati za svaki oblik svoje bolesti. Dapače, dobro je da mu i neko vrijeme nakon meditacije zahvaljuješ sa te svoje rane. Osjetit ćeš snažnu Božju prisutnost i veliku radost u svojoj nutrini.

Zahvatit de te vijest da Bog vodi tvoju bolest i da će je on uskoro sasvim sigurno izliječiti. Ta bolest može biti neki grijeh ill ostatak, posljedica grijeha. Može biti neka psihička
bolest, trauma, stres ili neki ožiljak na duši. Može to biti uvreda koju su ti drugi nanijeli ili propust u ljubavi koju si od drugih očekivao. Može to biti gubitak drage osobe ili tjeskobni strah pred nečim. Može se raditi i o tjelesnoj, fizičkoj bolesti.

Zahvaljivanje u takvim situacijama dovodi te do toga da prihvatiš svoju nevolju, a to je prvi preduvjet da ozdravio. Pri tome si svjestan da te Bog bezuvjetno ljubi. Na taj način se oslobađaš srdžbe zbog svoje bolesti, od pokušaja da pregovorima s Bogom dođeš do ozdravljenja, i napokon, od nutarnje depresije. Prihvaćanjem Božje volje u bolesti započinje proces ozdravljenja. Polako nestaju strah i tjeskoba i osjećaj krivnje. Takvo liječenje neka se ponavlja više puta ili, bolje, sve dotle dok se ne postigne potpuno zdravlje. Ponavljanje takve molitve zahtijeva i crkveni obrednik “Inicijacija” kod trećeg razdoblja katekumenata.

9. Ne samo meditacija u kojoj se ide za liječenjem prošlih sjećanja i bolesti, nego i svaka uspjela meditacija neka se ponavlja svakodnevno dokle god kroz nju traje proces nutarnjeg sazrijevanja.

ZAVRŠETAK MEDITACIJE

1. Meditaciju ne završavati naglo, nego iz nje postepeno izlaziti. Tako će se ona produžiti u svakodnevicu.

2. Završiti se može molitvom »Oče naš, Slava Ocu, ili Dušo Kristova i sl. Preporučljivo je također završiti meditaciju nekom prikladnom pjesmom.

3. Najbolje je u završnom dijelu meditacije spontano iz srca moliti Boga za ostvarenje onoga što si u meditaciji kao životno i važno spoznao. To je kvalitativno drukčiji dio meditacije od svih prethodnih. On te, naime, izričito svjesno postavlja pred Boga u povjerenju da on doista može i hoće ostvariti ono što ti je dao spoznati. Tu je zapravo bitni dio kršćanske meditacije. Tu dolazi do izražaja vjera ili nevjera. U toj se točki događaju čudesa. To je skok u rizik povjerenja iz kojega izlaziš preporođen, zdrav, vjeran i nov. Bog ispunja uvijek svoja obećanja. Tvoja vjera se mora na to osloniti. On je rekao: “Molite i dobit će te!”

4. Ako se meditacija obavljala u skupini, tad je dobro da svi sudionici izreknu spontanu molitvu i tako podupru molitve jedni drugih i ujedno podijele međusobno darove dobivene u meditaciji. Spontana molitva također pruža priliku da se priznaje ustima ono što se u srcu vjeruje, a to je uvjet za cjelovit spas (usp. Rim 10, 9-10).

5. Dobro je spoznate i kušane istine u dubini sebe zadržati kroz cijeli dan u zgodno sročenoj rečenici i nje se često sjetiti.

MEDITACIJA ZA TEBE – Tomislav Ivančić

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakVEČERNJI SUSRET
Sljedeći članakMeditacija za tebe – Tomislav Ivančić
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)