Tomislav Ivančić, dio iz knjige Ostati uspravan
KROZ KLJUČANICU
Bilo je vruće srpanjsko poslijepodne. Četverogodišnji nećak je svakako htio igrati sa mnom nogomet na dvorištu. No ja sam se uvukao u sobu, čitao knjigu, razmišljao i radio odmarajući se. Nećaku sam obećao da ću kasnije doći i igrati se s njim. No on nije imao strpljenja. Tiho se dovukao do moje sobe, pogledao kroz ključanicu i počeo me dozivati. Nisam mu htio odgovoriti kako me ne bi nagovorio da izađem iz sobe pa ne bih mogao dovršiti ono što sam radio. On je sve upornije dozivao. Budući da se nisam javljao,
pomislio sam da će biti uvjeren da nisam u sobi. No onda je odjedanput rekao: “Čičo, vidim te kroz ključanicu, tu si i čuješ me!”
Obično kažemo da Bog šuti. Pitamo se čuje li naše molitve. Moj nećak tako savršeno odgovara na to pitanje. Bog čuje. Mi ga ne vidimo ali postoji ključanica kroz koju ga se može čuti i vidjeti. To je molitva, to je naš duh i sposobnost našega povjerenja da on postoji i da je tu. Uzalud se Bog skriva. Sve oko njega kroz znakove govori da je tu.
Kao djeca igrali smo se skrivača. Dok sam pokrivenih očiju i glave naslonjene na zid izbrojio do dvadeset, svi su se morali posakrivati. Kad sam dovršio brojenje, otvorio sam oči i okrenuo se da vidim gdje su oni s kojima sam se igrao skrivača. Nigdje nikoga, tišina, mir, kao da nikoga nije ni bilo. Onda sam ugledao jednu ruku koja je virila iza snopa kukuruzovine. Prepoznao sam ruku svojega prijatelja iz susjedstva. Odmah sam dotrčao na mjesto gdje se trebalo prokazati onoga koji se skrio, i viknuo njegovo ime. On nije izlazio, nije se dao zbuniti. Rekao sam mu da uzalud šuti jer sam mu vidio ruku i to je znak da se on tu nalazi, da je tu skriven. Njegova ruka ga otkriva. On je izišao, nasmijao se i priznao da sam ga našao.
Bog se voli s nama igrati skrivača. Nemoguće ga je ne pronaći. Bog se loše skriva, jer bezbrojne sitnice oko nas, u prirodi, u nama, govore o njemu i otkrivaju ga, na neki način izdaju da se nije dobro sakrio. Pogledajmo samo neke.
Kad upalimo svjetlo, znamo da je struja ta koja nam ga daje. No znamo da žarulja i prekidač nisu nastali sami od sebe i nekim prirodnim zakonom, nego da su ih napravili određeni ljudi. Znamo tko je otkrio struju i tko nas je osposobio da se njome možemo svestrano služiti. No kada zagrmi i munja bljesne u ljetno poslijepodne, zar ćemo pomisliti da je to prirodni zakon kojega nitko nije stavio oko nas?
Na mnoštvu kuća oko nas postavljene su satelitske antene. One su okrenute prema satelitu koji kruži oko Zemlje. Ne vidimo ga po danu, no antena je znak da on postoji, da je tu i da s njega zrače televizijski i radio valovi koji nam mogu emitirati programe iz raznih televizijskih stanica svijeta. Svjesni smo tko je napravio satelitsku antenu i tko je napravio satelit.
No kada se u vedroj noći okrenemo prema zvijezdama i promatramo Mjesec kako se kreće, pojedine planete kako mijenjaju svoj položaj i zvijezde kako savršeno stoje gore, zar ćemo i za njih pomisliti da su nastali sami od sebe, da ih je neki slijepi, slučajni prirodni zakon tamo stavio? Nije li to ruka Svevišnjega koja nam govori nas voli?
Otvarajući knjigu, čitamo u njoj znakove. To su slova. U tim slovima je sadržana misao. Znamo tko je tu misao stavio u ta slova i iz njih izvodimo misli u kojima uživamo.
No kada pogledamo cvijet pokraj ceste, kad se zaustavimo pred rascvjetanom trešnjom, kruškom, jabukom, šljivom, kad prijeđemo proljetnom livadom, uđemo u žitno polje, nađemo se u nekom bogatom vrtu ili negdje u šumi, znamo li pročitati te znakove, ta
slova, odčitati misao i znati tko je tu misao stavio u biljke, u cvijeće, u sve živo?
Naši vodovodi zaštićuju nas od otrovanih voda, u kuće nam donose čistu vodu i raduju nas jer voda je izvor života i stalna potreba čovjeka. No kada stanemo na obalu rijeke i pogledamo da već stotine i tisuće godina rijeka teče, a da joj nitko nije postavio cijevi i
sisaljke koje bi vukle vodu kroz korito rijeke, ostajemo zapanjeni pred veličanstvenim majstorom, pred vodoinstalaterom koji se otkriva u rijeci. Divimo se automobilima i motorima, zabezeknuti smo pred ljepotom i savršenošću kompjutora, čudimo se
kako savršeno funkcioniraju pojedine tvornice i znamo da su one tvorevine ljudi koji su ih izgradili, znak ljudske mudrosti i pameti, ljudskoga truda svega toga.
Tvornice, kompjutori ljudskog računanja i da su ljudi autor strojevi nisu nastali sami od sebe. No kada razmišljamo o svojemu srcu, koje kao savršena crpka radi danonoćno
godinama, kada razmišljamo o želucu koji tako savršeno pretvara hranu koja je potrebna našoj krvi, mesu i kostima kada znamo kako naša pluća udišu zrak i održavaju u nama život, kada pomislimo na savršenstvo ljudskoga mozga koji i najkompliciranije radnje obavlja izvrsno, kada promatramo savršenstvo ljudske ruke koja može tako svestrano raditi, zar ne otkrivamo jednu ruku koja nam se tu pokazuje i koja se nije mogla sakriti?
Bog je tu na djelu, on nas voli, sve stvara, sve sve u nama održava, drži na okupu i u funkciji.
Sretni smo što nas noću na našim ulicama prate žarulje i osvjetljuju naše korake. Sretni smo što postoje svjetiljke u našim kućama, u našim podrumima, u dvoranama, tvornicama i na radnim mjestima. Znamo odakle su te žarulje, odakle su ta svjetla i divimo se ljudima koji su to napravili.
Nitko nikada nije pomislio da su sva ta svjetla nastala sama od sebe i slučajno. No kada promatramo sunce koje savršenom točnošću obasjava naše ulice, krovove, polja i vrtove, plaže, mora i rijeke, šume i planine, zar ne otkrivamo nekoga tko se nije uspio dobro sakriti, zar ne gledamo kroz ključanicu kako nam se Bog smije i
raduje što uživamo u njegovim stvorenjima?
Tako bismo mogli nabrajati unedogled, ali opet će biti onih koji ne vide kroz ključanicu, koji ne zapažaju ruku iza snopova kukuruzovine, koji u očima svojega prijatelja ne zapažaju ljubav, koji u prisutnosti svoje majke ne zapažaju toplinu obiteljskog doma, koji u povjerenju prijatelja ne zapažaju vjernost. No tome se ne moramo čuditi. Čovjek je ranjen, on je slijep i gluh.
Ali sunce sja i kada zatvorimo oči, glazba je tu i kada začepimo uši. Bog je tu, samo je malo potrebno da ga zapazimo i s njime zaigramo novu životnu igru.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
