Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić

Tomislav Ivančić, iz knjige Ostati uspravan

PRAVA PROSUDBA

Svi smo redovito jednostrani. Reagiramo prema trenutačnom dojmu, a ne prema svestranom pogledu na neke događaje ili neku osobu. Povede li se u nekom društvu razgovor o određenoj osobi, vidjet će se kako je svatko drukčije doživljava, kako je svatko na svoj način procjenjuje i prema njoj zauzima stajalište. Netko je u novinama pročitao nešto negativno o toj osobi i već će zauzeti negativan stav, netko drugi je pročitao neki njezin članak ili nešto što mu se nije svidjelo i već prema njoj zauzima rezervirani stav. Treća osoba je možda doživjela vrlo srdačan susret s njom i ona je oduševljena, misli da je to najbolja osoba na svijetu. Netko je čuo kako je ta osoba nekom pomogla karitativno ili uopće na ljudski način te je drži vrlo solidnom i dobrom. Netko je slušao njezin govor i taj govor je sjeo u njegovo srce, bio je razložan, razuman i trijezan te misli da je to osoba širokih pogleda, razboritog nastupa i odmjerenog argumentiranja i gledanja na život. Tako ćemo, govoreći u društvu o samo jednoj osobi, doživjeti raspon od oduševljenja do totalnog razočaranja, od osude do uzdizanja u nebeske visine.

Očito je da ni jedno ni drugo stajalište nije u redu. Ne može ista osoba u jednom tako malom društvu doista biti istodobno i zla i dobra, najbolja i najgora, ne može biti i dostojna odbacivanja i dostojna da je se proglasi svetom. Očito je pravi sud uvijek u sredini.

Ne možemo se i ne smijemo osloniti samo na ljudsku prosudbu. Tko se razočara i prepusti depresiji zato što je netko o njemu napisao nešto negativno, zato što ga je netko optužio ili ogovarao, zato što ga netko nije pohvalio, taj je još naivniji od svojih kritičara. Tko pak podiže svoju glavu u pomisli kako je velik i silan jer je netko o njemu napisao dobru kritiku, jer ga je netko pohvalio, jer mu je država ili Crkva dala neku nagradu, jer je čuo kako mu prijatelji plješću, jer se podigao na neki položaj, taj je naivan jer zaboravlja da će mu isti koji mu danas plješću sutra vikati: “Dolje s njim!”

Oslanjati se na ljudske sudove, na ljudsku pohvalu ili pokudu, jednako je pogrešno. Ljudi reagiraju prema trenutačnom raspoloženju, prema onome što od nas očekuju, prema onome što im se sviđa ili ne sviđa. Prema onome što su čuli ili nisu čuli, što se ogovaralo ili kako se govorilo u nekom društvu, pa stoga nikada nisu potpuno objektivni. O nama ljudi ne mogu nikada izreći objektivan sud. Što god ljudi kažu o nama, treba prihvatiti s rezervom.

Kakav je onda pravi sud o nama? Samo čovjek koji se ne oslanja na pohvale ili ogovaranja ljudi, koji ne očekuje ni aplauz niti nagrade, čovjek kojemu ništa ne znače ljudski govori, nego svaki dan radi ono što je pravedno, koji se trudi napraviti svoj posao, koji svaki dan ispituje svoju savjest i svaki dan zahvaljuje Bogu za komadić novog života, samo čovjek koji se trudi činiti pravdu, razgovarati s Bogom, voljeti čovjeka, razumjeti ga i praštati mu, uvijek će biti pošten, dobar i dobro suđen. Taj sud će donijeti najprije njegova savjest, a onda Bog. Zato, onakvi smo kakve nas vidi Bog, a ne ljudi. Nismo ni onakvi kakve sami sebe vidimo, jer smo i mi skloni različitim raspoloženjima i stoga se jedanput procjenjujemo ovako, a drugi put onako.

Depresija je znak da smo krivo procjenjivali sebe. Samosažaljenje je počeli oslanjati na ljude znak da smo se i slušati njihove govore. To je očit znak da smo se spustili u niske, male, zemaljske sfere, da smo prestali raditi pošteno i pravedno, da smo se udaljili od Boga, da smo prestali moliti. To je znak da smo postali naivni, ograničeni i da smo prestali voljeti sebe. Ako postanemo oholi ili ponosni zato što nas je netko pohvalio, što smo postali članovi akademije, fakulteta, nekog gremija i društva, što nas je netko izabrao u svoje redove, što smo dobili nagradu i odlikovanje, na krivi se način uzvisujemo i to će nas baciti još jače na tlo čim dođe prva kritika, čim nas netko ne bude volio, čim ostanemo sami, napušteni, jer to nije pravi sud o nama.

Da bi čovjek bio zdrav, potreban mu je Bog. Da bi čovjek mogao svestrano raditi i biti sretan, potrebno je da ne sluša glasine ljudi, da radi dobro svaki dan, obavlja svoje dužnosti, da ljubi i oprašta. No da bi mogao ostati na toj razini treba svaki dan razgovarati s Bogom, imati trenutke meditacije u kojima će se osloboditi zemaljskih misli i uzdići na višu razinu. na proplanke vječnosti, duha i već će biti slobodan za prave poslove i čekat će ga nagrada. pohvala njegove savjesti i vječnog u Bogu.

Potrebno je zaštititi se od onoga što nas ubija i bježati u ono što nas oživljava.

Od ljudi ne smijemo i ne trebamo bježati. Ali trebamo biti svjesni da će nas ljudi puno puta optužiti i odbaciti. Čak i oni najbliži. Nekada sam na optužbe redovno reagirao srdžbom. Ostati miran za vrijeme optužbi nikako nije lako, ljudskim snagama nemoguće. Jesi li ikada tražio/la Božju pomoć da ti bude zaklon i utočište od strelica negativnih sudova koje pogađaju tvoje srce? Ili jesi li probao/la posvjestiti da i taj čovjek ima duhovnu razinu – i taj čovjek ima savjest, te upravo negativnim sudovima i ogovaranjima radi protiv sebe?

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.  

Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić