NJEGOVATI SUSRETE
Iz Njemačke me nazvao gospodin četrdesetih godina. Zamolio me da mu ukratko objasnim u čemu je njegova duhovna kriza. „Već više od dva tjedna”, kaže on, ne ide mi sabranost na molitvu. Saberem se, razmišljam kako bi Bogu trebalo pristupiti, pokušavam meditirati, biti sam, nastojim povjerovati da je Bog tu uz mene, ali srce ostaje pusto i prazno, ništa ne ispunja ni moj razum, ni moje osjećaje, ni moj duh, mučim se s molitvom, ne znam što bih molio. Prijeđem tada na nešto konkretno, molim Boga npr. da mi oprosti, pa se nešto u meni probudi, a onda opet zamre. Nije to tako jednostavan problem kako bi netko pomislio”. kaže ovaj gospodin. “Od toga me iznutra hvata strah, dolazi određena depresija, pomisao da me Bog ne voli, da me kažnjava, čini mi se da sam nešto krivo napravio, da se možda za Boga nisam dovoljno odlučio, da me on napušta i da moj život na neki način ide kraju. Ali ni poslovi više ne idu. Dok sam prije dobro molio, uvijek mi je Isus bio blizu, u Duhu Svetom sam jednostavno bio kao riba u vodi. Svi moji poslovi su tekli, sa svakim poslovnim partnerom sam razgovarao i uspijevao. U braku i obitelji naši su razgovori išli odlično. Kad su nastale krize ili razne nesuglasice, brzo smo ih rješavali. Sada to više ne znam riješiti. Pokušavam nekako razumski zaustaviti taj hod nizbrdo, ali osjećam da to ne leži u mojim rukama. Pomozite mi jer osjećam da je moguće da čovjek duhovno, a možda i psihički od toga oboli”, završio je taj gospodin.
“Rekoste da vam je prije molitva išla dobro”, upitao sam ga. “Već godinama molim, najmanje 15 godina. Molitva mi je uvijek išla odlično i uvijek sam napredovao, osjećao sam kako Bog i njegov Duh ulaze u svaki detalj moga života, svaku sitnicu, u sve moje poslove i misli, i kako je sve ispunjeno toplinom, sigurnošću i sve ide naprijed, sve ima smisla. Sve se to sada promijenilo”, rekao je gospodin.
“Sjećate li se kada ste bili zaljubljeni u svoju suprugu?”, upitao sam gospodina. “Da, dobro se sjećam.” “Jeste li cvali, letjeli, je li sve bilo dobro?” “O, da”, odgovorio je on. “A jeste li poslije doživjeli da se nešto ohladilo, da je vaš brak počeo ići nizbrdo, da medu vama više nema razgovora, da jedno i drugo sutite kao dva zida i čini vam se da se među vama može dogoditi nešto zlo?” upitao sam ga. “O, da, to sam puno puta doživljavao.” “Pa u čemu je bio razlog te nizbrdice u braku i u obitelji?” zapitao sam. On je odgovorio: “Pa, najprije sam mislio da volim svoju suprugu i svoju djecu. No kad sam počeo raditi, sve moje misli, osjećaje, život i slobodno vrijeme zaokupljao je moj posao. Nisam ni primjećivao da ženu i djecu stavljam na stranu. Potom je najprije moj sin pao u školi iz dva predmeta, iza toga smo se jednom žena i ja teško posvađali, a onda je u obitelji počeo vladati muk i neka tiha šutljiva borba i neprijateljstvo. Otišao sam u šetnju u obližnju šumu i počeo promatrati svoj život. Otkrio sam da su mi poslovi bili važniji od svih njih. Umjesto da oni budu važniji pa da zato radosno obavljam poslove, ja sam obavljao poslove i htio sam da mi zato oni budu dragi. Zamijenio sam sve.
“Bog je ljubav”, rekao sam tome gospodinu. “On želi biti ljubljen, ali jos više on želi vas ljubiti.
Počeli ste više razmišljati o Bogu i molitvi negoli se zaista udubljivati u njegovu blizinu i moliti. Imate puno posla i kad molite rastreseni ste. Mislite da imate pravo i zaspati, pustiti molitvu kad vam ne ide. Imate puno sastanaka s ljudima i ti
vas sastanci umaraju, nakon toga imate pravo na odmor i spavanje, a molitvu bacate u kut ili je kažete usput. Vama je očito i sve drugo postalo važnije od Boga. Bog je tek usputni zadatak koji u danu treba napraviti u momentu molitve. A prije vam je Bog bio na prvom mjestu, iz njega ste sve radili. Sada sve radite misleći da trebate zbog njega i za njega raditi. Upravo je obratno. On želi biti prvi i želi za vas raditi i dati vam neizmjerno više nego što vi možete sami zaraditi i skupiti i činiti”, rekao sam tom gospodinu iz Njemačke.
“Da, to imate pravo. Ali kako da iz toga iziđem?”
“Odmah nakon ovoga razgovora sjednite u neki naslonjač u svojoj sobi. Nadam se da ste sami. Nemojte razmišljati je li Bog tu i kako doći do njega, nego samo povjerujte da vas on sada gleda, stoji pokraj vašega stola, pokraj vaše fotelje, stoji uz vaše poslove, naslonjen na zid i jednostavno kamo god pogledate posvuda stoji Bog i gleda vas i očekuje da mu otvorite vrata. Skočite u tu prisutnost i ona će biti vaša”, završio sam. “S Bogom je dakle kao i s mojom ženom i djecom?”, upitao je on. “Ako ne vjerujete da vas žena voli, nećete nikad skočiti u njezino srce i ljubav. Ako ne očekujete da dijete treba vašu ljubav, nećete mu se približiti i s njim razgovarati, uzeti ga u naručaj i pomoći mu. Ako ne vjerujete da će vam biti dobro kad posjetite nekog prijatelja, nećete ići u taj posjet. Kako vidite, sve ovisi o tome vjerujete li u ono što se očima ne vidi. Vjerujete li dakle da je Bog tu, da u to treba skočiti kao što se skače u ljubav, u povjerenje, u prijateljstvo, kao što se skače u sutrašnji dan, a da se ne zna kakav će biti. Bog je tu i čeka vas”, završio sam. Kao što tijelo treba hranu, kao što psiha treba razgovore i ljubav, tako naš duh treba molitve, povjerenje u Boga, prijateljstvo s njime. Kao pluća zrak, tako duša treba molitvu. Kao dijete zagrljaj, tako duša treba Božju prisutnost. Inače ćemo pokraj zdravog tijela i duše biti duhovno bolesni, a onda će bolest prijeći na psihu i natijelo. Molitvu treba uzeti ozbiljno.
Na jednom od seminara istina je ozdravila moju bolesnu religioznost: biti s Bogom je nešto najjednostavnije. Dovoljno je posvjestiti sebi da je Isus tu, pokraj tebe… jer on i jest tu. Nema gdje ga nema, reći će naš profesor. Nije potrebno moliti devetnice i raditi razne pobožnosti i žrtve da bi došao do Isusa. Predlažem ti da najprije ideš Isusu, a tek onda ideš moliti… skupa s njim.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
