Pripremila: Lara Lucić
Održana je još jedna tribina, četvrta po redu, u vjeronaučnoj dvorani Župe Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Novoj Gradiški pod temom Živjeti s patnjom. Kao što je i do sada bio slučaj tribinu je predvodila hagioasistentica i voditeljica Centra za hagioterapiju Zrinka Ferenčina. Sve sudionike pozdravila je predsjednica ZMR Nova Gradiška Ivana Mihić s vlč. Mariom Sanićem.
Kao uvod u tribinu voditeljica nas je podsjetila zašto ljudi pate i kako je to sve skupa počelo, a počelo je tako što je čovjek prevaren od strane zmije, đavla. Čovjek je poželio biti kao Bog, razlučivati dobro od zla i tako postao neposlušan Bogu te je izbačen iz raja. Čovjek je, točnije Adam je okrivio Evu što mu je dala plod sa stabla s kojega mu je Bog zabranio jesti, a potom je okrivio i samoga Boga. Bog se nije naljutio na čovjeka već je prokleo zmiju, a čovjeku rekao kakvim će životom od sada živjeti izvan Raja: žena će u mukama rađati djecu, u znoju lica svoga čovjek će tražiti kruh svoj i u prah će se morati vratiti (usp. Post 3, 16-19). Čovjek je istjeran iz Raja kako ne bi jeo sa stabla života i zauvijek ostao u prokletom stanju. Stoga je čovjek dobio šansu da se okrene od zla i postane slobodan. Bog je svoga Sina Isusa Krista poslao na zemlju da pokaže čovjeku kako da živi. Zemlja nije izvorni ambijent čovjeka, Raj nam je domovina. Čovjek na zemlji luta, ne zna više što je dobro, a što zlo, ali imamo Savjest koja nas opominje. Ne postoji čovjek bez patnje, patnja ne treba prerasti u očaj, Bog je iznad patnje, duhom možemo nadići puno toga. Veliki ljudi su bili patnici, sam Isus Krist najveći je patnik, Djevica Marija i svi svetci, ljudi koji su prošli domovinski rat su patnici. Divimo im se i gledamo kao heroje, a svi su patili.
Sudionicima je postavljeno pitanje: Koja je njihova najveća patnja? Može li se živjeti s tom patnjom?
Neki od odgovora su bili: sjećanja koja ne možemo promijeniti, zatim željeti donositi dobre odluke i dobro živjeti, a ne uspijevati. Kada nam je u životu lijepo ne trebamo Boga, a kada je prisutna bol Boga tražimo. Patnja je prilika za rast i razvoj. Patnje možemo promijeniti u duhu da nas ona više ne tišti, predati je Isusu Kristu. Isus je rekao uzmi svoj križ i pođi za mnom, tek kada uzmemo svoj križ možemo ga dati Isusu. A mi ljudi od patnje bježimo i želimo je izbjeći, bojimo je se jer nas Đavao straši sramotom, bolju, da jednostavno nećemo moći. Od patnje možemo napraviti pobjedu. Dok je Isus molio u Getsemanskom vrtu tri puta je zavapio da ga ova čaša mimoiđe, ali onda se ohrabrio, ustao i odvažio se. Poslušao je Oca i svoj križ iznio do kraja. Patnja je blagoslov, daleko je vrjednija nego sve što smo do sada imali. U patnji je važno da ne izgubimo kompas. Prošlost ostavlja rane koje povremeno izlaze na površinu i to je potrebno izliječiti, možemo zamoliti Isusa da on dotakne tu našu ranu i da nas zacijeli. Isus je preuzeo vlast na ovim svijetom. Đavao preko nas čini zlo, veže nas užitcima ovoga svijeta, govori nam da je ovo sve što postoji. Patnja nas oplemenjuje.
Profesor Ivančić je rekao da smo i ovako zločesti, a kakvi bi bili da nema boli. Isus nam poručuje da se odreknemo svega jer inače ne možemo biti njegovi učenici. S navezanostima ne možemo doći u Kraljevstvo Božje, jer želimo ostati gdje je grijeh tj. na zemlji. Patnja nije strašna ako joj vidimo smisao. Treba se ohrabriti i reći: neka me je snašlo ovo zlo, znam kome vjerujem, mogu ja to. DOBRO ima zadnju riječ. Potrebno je vjerovati da je Isus ušao u sve naše patnje i da ćemo ga ondje naći, uzmi svoj križ i ondje ćeš me pronaći govori nam Isus.
Isus je sa svakim patnikom i najbliži nam je kad patimo. Patnje nisu tako strašne kada je Isus s nama, on nam daje mir i duboku vjeru da će sve biti dobro.
S tim mislima je i zaključena ova tribina te je ujedno i najavljena nova 01.10.2025. na istom mjestu i u isto vrijeme.
Ivana Mihić je najavila i pozvala sudionike na svečano obilježavanje 50. obljetnice ZMR 27.09.2025. godine u Davoru.
