Piše: Lana Poljak Branisavljević
LICE KAO ODRAZ DUŠE
Volim promatrati stvarnosti oko sebe. Za mene je to poput razgovora s mojim Stvoriteljem koji mi strpljivo govori i otkriva mi se u svemu stvorenome, u svemu što me okružuje. Uistinu uživam u laganim šetnjama gradom, veseli me promatrati drveće i cvijeće koje su svako godišnje doba tako posebni i drugačiji, zanimljivo mi je promatrati bogate ukrase na fasadama starih zagrebačkih zgrada, kao i zastati pokraj kakvog zanimljivog izloga ili knjižare.
No, ono što mi na poseban način okupira pažnju su lica ljudi. Lice tako puno govori o osobi samoj, zar ne? Moja mama me po povratku iz škole već na vratima kuće znala upitati: “Što je bilo? Vidim ti na licu da se nešto dogodilo.” Lice kao da otkriva ono čega je naša duša puna. Ono može biti blago i nježno ili pak namršteno i grubo, ono može biti ispunjeno tugom ili sjajiti od sreće, ono može biti u grču od straha ili mirno, puno povjerenja.
A kakvo je tvoje lice danas? Što se sa njega može “iščitati”? Iskreno, kada si se zadnji put zagledao u svoj odraz u ogledalu? Jesi li se danas samome sebi nasmiješio? Često tek površno, u brzini, dok perem zube i češljam kosu zagledam se u svoje lice. No, potrebno je zastati, dobro se zagledati u svoje oči, svoje obraze, svoj nos, svoje usne…
Nitko nije kao ja. Netko mi je sve ovo darovao, na svoju sliku me stvorio, zato nemoj nikada sebe podrazumijevati, već se uvijek iznova budi spreman zadiviti. Učini to sada praktično. Stani pred ogledalo… Pitaj se: “Što mi moje lice otkriva? Što moje lice drugima govori o meni? Vidim li u njemu Stvoriteljev stvaralački otisak? Jesam li kada Stvoritelju zahvalio što me baš ovakvog stvorio?”. Svaka stanica našeg bića osluškuje što joj govorim, da li je prihvaćam i ljubim. Kada govorim protiv sebe omalovažavam dragocjenost koja mi je u mojoj osobi povjerena i postajem nesretan i ljutit čovjek koji se teško može prilagoditi i prihvaćati životne situacije koje mi dolaze. Naprotiv, kada ljubim sebe sve što činim dobiva sasvim drugačiji smisao i radost ulazi u moj život.
Želim ti, dragi prijatelju, da na tvom licu sjaje ljepota i dostojanstvo, bez obzira na tvoje godine i bore, na težine i izazove života koji su iza tebe, kao odraz tvoje nutrine, tvoje duhovne duše koja je spoznala koliko je ljubljena i posebna, koja čvrsto vjeruje u dobro i rado prašta, koja čezne razvijati se i rasti. Vjerujem da će ljudi oko tebe to sigurno primijetiti!
https://hagio.hr/kolumne/iz-pera-hagioasistenta/za-dobar-dan-iz-pera-hagioasistenta-197/
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
