Piše: Maja Božić Šakić
Veći dio svojega odrastanja, adolescencije, doživljavala sam se kao nekako djelomična, kao da još nisam, nego kao da se tek trebam dogoditi, i ja i moj pravi život. Mislila sam da trebam još nešto učiniti ili nešto postati ili nekog sresti ili da se nešto još posebno treba dogoditi da bih bila ona prava i sretna. Izvana sam bila strpljiva i mirna, vrijedna i uporna, ali tridesete su me našle iznutra ne osobito vedru i nekako preozbiljnu.
Iako u obitelji i sa prijateljima, raznovrsnim kontaktima, iako vremena ispunjenog učenjem, radom, čitanjem, glazbom, zabavljanjem, koječim; iako izvana samostalna i s promišljenim aktivnostima, planovima, pitala sam se u sebi kamo ide moj život i kako iz izolacije, kako da se zaista s nekim i nečim povežem. Neka stara ljubavna razočaranja, neispunjenost, glad za nekim dubokim odnosom, istinskom predanošću, sve me to razdiralo i naviralo i činilo da tražim i razmišljam, a pomalo se i bojim postoji li uopće neki drugačiji život, može li se i meni dogoditi.
Susret s Čovjekom u sebi
Kao mlada liječnica dobila sam priliku ući u onkologiju, baviti se liječenjem oboljelih od zloćudnih tumorskih bolesti. Jako sam to zavoljela i prihvatila kao nešto svoje. Ipak sam se i dalje, u cjelini, još uvijek osjećala nepotpuno, nedovršeno. Prebirući po knjižarama naišla sam na nekoliko knjiga prof. Ivančića. Otvorila sam Susret sa živim Bogom, pročitala Povratak nade… I tu mi se otvorilo nešto nepoznato a poznato; neka zbilja koja je tu, dotičem je, uranjam u nju, ali je nemam.
Stvorilo je to u meni duboku i čvrstu odluku da se moram približiti tom radu, tim ljudima, i da… Ući ću u Crkvu na vrata. Pošla sam na kateheze, primila sakramente inicijacije u 33. godini, a za pola godine, 1998., kad je bila prilika, pridružila se Zajednici molitva i riječ. Bila sam istinski oduševljena tim sadržajem i upijala prenošene stvarnosti duha u tjednim susretima. I nisam se mogla načuditi i nadiviti svemu tome. Isus Krist i njegovi učenici postali su centar mojega života prije nego što sam ja to shvatila. I taj glas od tada čujem.
Kad ga izgubim tražim ga, okrećem se za njim, nadam mu se, očekujem ga. Paralelno s tim programom postupno se razvijala i moja medicinska praksa.
Biti „dobar” liječnik, odgovoriti dostojno i ljudski i stručno visokom zahtjevu tog zvanja osnovna je potreba i cilj najvećeg dijela nas koji obavljamo tu službu. Tako je bilo i kod mene.
S puno poštovanja i entuzijazma ušla sam u onkološku službu. Radovalo me prići bolesniku, čuti o problemima koji ga muče, pa i o onom drugom iskustvu koje nosi. Imala sam dosta sklonosti za rad baš s tim teškim bolesnicima i uživala sam u svemu, unatoč brojnim problemima.
„Blago onom koji misli na uboga i slaba”, u mojoj je svakodnevici bilo stvarno prisutno.
Susret s Čovjekom na onkologiji
Međutim, pokazalo se da je ostati vjeran onom idealu „dobrog” liječnika u srcu vrlo teško a – nužno. I važno kao zrak, kao život. Odolijevati svemu onom što te truje i razbija kao zdravstvenog djelatnika traži moralni, mentalni i fizički napor. Ni zdravstvene djelatnosti, kao ni druge sfere društvenih aktivnosti, nisu pošteđene uobičajenih poroka i bolesti. Bezobzirno traženje uspjeha, velikih rezultata pod svaku cijenu, materijalne dobiti, prestiža, vlasti i moći značajno narušavaju odnose, uznemiruju i škode kako liječnicima, tako i bolesnicima. Kako da zapušten i degradiran zdravstveni djelatnik ne zapušta i oštećuje svojega bolesnika?
Kako ostati slobodan i raspoloživ za solidarnost, razumijevanje, zahtjevne dužnosti ako si sam u srcu razdiran i ogorčen? Kako pratiti razvoj medicinske znanosti, kako uvoditi nove agresivne terapije i tehnike bez adekvatnog mentoriranja? Kako se nositi s nedostatkom neposrednog iskustva djelovanja i rezultata tih terapija prije uvođenja u praksu?
Koliko sam puta razmišljala čitajući u znanstvenoj literaturi rezultate istraživanja i pitala se: „Piše li sve? Postoji li nešto skriveno, nenavedeno, što baca drugo svjetlo na interpretaciju istog sadržaja?”
Posebno zbunjujuće bilo je to što su i u preporučenim svjetskim udžbenicima navedeni terapijski postupci koje ne treba uzeti kao tvrdu činjenicu nego su mogućnost. Pokazalo se da su ponekad naizgled poželjni i svestrano citirani pozitivni terapijski učinci u istraživanjima upitne vrijednosti, jer su praćeni manje jasno navedenim vrlo teškim nuspojavama i štetnim djelovanjima. Sve je to potrebno neprekidno studirati i raditi prikladne izbore u vrijeme brzorastućeg priljeva znanstvenih činjenica. To nije ni lagan ni rutinski posao. Unatoč postojanju smjernica dobre kliničke prakse, najprimjereniji pristup bolesnom čovjeku zahtjeva multidisciplinarni rad, sabiranje činjenica iz više strukovnih područja, primjerenu procjenu stanja bolesnika, vrijednosti same terapije i individualni pristup. A treba nešto znati i onom konkretnom bolesniku ispred tebe. „Tko je on ustvari?”, pitala sam se često dok smo zajedno razmatrali mučne činjenice i planirali obrade, terapije.
I otkrivala u tom procesu tko je on, a onda i tko sam ja posredno.
I što kad je jasno da lijek više ne pomaže?
Kada i kako stati?
Što kad ne možemo nikakvim aktivnim medicinskim postupkom povratiti zdravlje? Kad, kako i koliko reći?
I gdje i kako biti slab i nemoćan, i gdje i kako umirati?
I čija je to specijalizacija i kompetencija?
Veliki je osobni napor potreban da bi ostao negdje odgovoran ispred toga konkretnog čovjeka na onom osobnom, a ne samo problemskom nivou. Da bi svoju profesionalnu djelatnost obavljao u duhu istinskog čovjekoljublja, poštujući njegovu pravu vrijednost, onu neupitnu, koju je primio samim svojim primanjem dara života, samim postojanjem.
Tijekom desetljeća rada s pacijentima sve sam veću slobodu osjećala u odnosu na uvjete rada, odnose, stavove okoline. Ali bilo je vremena kad sam zbog uznemirujućih postavki samog provođenja stručnih postupaka htjela sve ostaviti. I da nisu one šutnje u tišini s Isusom progovorile, vjerojatno bih to i napravila. Hrabrila me ta prisutnost koja neće proći. Nisam sama, nisam ostavljena. On me vidi. Ne moram ništa dokazivati ni boriti se sama. Dobrota i istina ne mogu se sakriti. Nema gdje je nema. Neće nestati.
„Blago onom koji misli na uboga i slaba”
Što pozornije brinuti se o ljudima koji su mi povjereni i ne gubiti koncentraciju na bolesnika ispred sebe, ostao je moj glavni cilj. Ali mir i radost koju sam počela osjećati nije bila zbog nestanka problema, nego zbog prihvaćanja realnog stanja u povjerenju i osluškivanja srcem, umom i savješću Njegovog glasa i poticaja.
Prvi mobilni palijativni tim
Kad smo pred nekoliko godina pokrenuli u Splitu prvi mobilni palijativni tim činilo mi se da ga je sam Isus podigao iako su ga svi dugo priželjkivali. Zaista sam se osjetila odabrana kad sam nakon 28 godina bolničkog rada jedan dan s lakoćom ušla u novo poglavlje svoga medicinskog rada – u palijativnu skrb.
U područje u kojem još nema utabanih staza u našoj sredini. A potrebe su ogromne.
Zaista doživljavam, radeći u toj službi, da se kroz nju miri u meni nebo i zemlja, oni talenti koje imam i potrebe ljudi među kojima živim.
Ublažiti bol, olakšati udah, biti blizu, pomoći onom koji trpi neprocjenjiv je dar.
I zahvalna sam Bogu za takav dar, za takav put, za neke nove horizonte koje slutim i vjerujem … bit će dobro.
