Piše: Zrinka Marinović Šarić

ČUDESNA MOĆ ŽENE

Samo žena može pokrenuti u društvu novi val vjere da je istina žene unutarnja snaga koja joj daje moći i htjeti. Kao da ovo stoljeće pripada ženi da ispravi sve nepravde koje su joj nanesene kroz povijest, i sada je na njoj hoće li to postići osvetom ili istraživanjem.

Vrtlog žene i muškarca

Svijet izgleda dramatičan, kao u nekom košmaru. Kad ga gledaš izvana, ostavlja neprirodan i hladan dojam, kao da je ostavljen od svog Stvoritelja. Kao da ga nitko ne vodi i ne brine o njemu. Kao da nedostaje toplo srce koje majčinski ljubi i okuplja zaštitnički. Jer se očituju razoreni odnosi i nepovjerenje između muškaraca i žena. Ne vidi se suradnja, već neprestano natjecanje i optuživanje. Zato izgleda kao nesigurno mjesto za život. Tko će unijeti mir u njihova srca, uliti novo povjerenje i dati im radost života? Tko će preuzeti odgovornost bez potrage za krivcem?

Mlade djevojke su zbunjene jer im se kroz glazbu i film romantizira idealna slika muškaraca i ispunjenih žena. Nezainteresirane su za mladiće, samodostatne su i dovoljne jedna drugoj. Zabave i druženja nisu više zajednička, već se grupiraju diveći se same sebi. Zašto žena misli da joj je jedina prepreka za uspjeh muškarac? Kako se uvukao strah u ženu da se osjeća ugrožena od muškarca? Zašto se žena predstavlja svijetu kao „superiorna žrtva“ koja teži biti superiorna u društvenom i poslovnom okruženju i ljubavnom životu, a za svoje neuspjehe prihvati nametnutu ulogu žrtve? Ili se predstavlja kao nepobjediva mega woman, kao woman of power?

Upravo zato jer je neofeminizam pridonio toj iskrivljenoj slici žene koja usmjerava sve svoje snage protiv muškarca. Forsira se dominacija žena. Zašto netko mora nad nekim dominirati? Koje posljedice nastaju nakon toga?

Bude se bolna sjećanja iz negativnih iskustava u odnosu sa muškarcem, a time se raspiruje agresija i ljutnja u ženi. Jer svaka žena je proživjela bolno iskustvo kroz život s muškarcem. Svakako ima „pravo“ mrziti muški rod, a što ako ga stvarno zamrzi? Kamo će poći ovaj svijet? Sigurno, samo u propast. Upravo zato potrebna je hagioterapijska antropologija koja poduzima korak dalje od dosadašnjih antropoloških istraživanja i bavi se duhovnom dimenzijom čovjeka, tamo gdje je čovjek specifično čovjek i gdje su svi uzroci.

Žena – neistraženi misterij

Zašto je tako teško realno pisati o ženama, a mediji se olako usuđuju jeftino je opisati i staviti na papirnati linč? Zašto je tako teško opisati ženu, pisati ženi, govoriti o ženi? Zašto je tako teško rađati ženu? Zašto je tako teško biti žena? Očito zato jer je veličanstvena, vrijedna i čudesna po tome što postoji.

Tko piše o ženi? Muškarac koji je ne poznaje, koji je nije istražio, kojeg je povrijedila, koji je opsjednut njome. Tko piše o ženi? I što piše o ženi? Piše li srdžba, gorčina, uvreda…? Ne smije pisati o ženi mržnja na čovjeka. Ne bi trebalo pisati o ženi iz povrijeđenih emocija ljutnje, straha, tuge. Ne smije pisati o ženi ona koja se osjeća žrtvom i jadnom zato što je žena. Ona koja misli da je manje vrijedna, manje moćna, koja misli da joj je manje dano, ogorčena na muški i ženski rod. Niti ona koja je postigla svoj „vrhunac“ moći ugleda i uspjeha. Neka ne piše ona koja očekuje da će joj muškarac donijeti jednakost.

Osobno nosim neizmjernu odgovornost i dugujem duhovnu ostavštinu svojim kćerima, svim mladim djevojkama, odnosno ženi današnjice. Želim pisati kao svjesna žena koja ima jasnoću da su muškarac i žena čovjek jedinstvenih potreba. Želim pisati kao ona koja je odrastala u okruženju muškaraca – oca, braće, supruga, mentora – bilo da su me prihvatili ili odbacili, shvatili ili povrijedili, zaštitili ili ugrozili. Želim pisati kao ona koja se izdigla iznad uvreda, kao feniks iz pepela. Ona koja je ozdravljala, koja i dalje ima u svojim dubinama mjesto za muškarca. U tome će mi uvelike pomoći karizma hagioterapije koju je osmislio upravo muškarac. Sretnih li žena ovog stoljeća! 

Ostavština ženi današnjice

Što treba riješiti generacija žena srednje dobi i na pragu zrele dobi? Što ostaviti u ostavštinu ženi sutrašnjice? Kako ispraviti nepravde nanesene ženama kroz povijest? Kako ohrabriti i osvijetliti put mladoj ženi današnjice? Kojom snagom žena može živjeti svoj poziv za sva vremena?

Nekoliko dana vodim duboke razgovore o životu žena sa djevojkom iz Indije koja se školuje u Pragu, a poslovno dolazi kao snimateljica u Hrvatsku. Potječe iz budističke obitelji. I sa drugom djevojkom iz Beča od rastavljenih roditelja. Dvije mlade i uspješne žene obasipale su me pitanjima o slobodi u braku, o radosti rađanja, neumornom majčinstvu i statusu žene u društvu. Priznale su negativan stav o tome i zato se odlučuju za karijeru. Izrazito su se zanimale otkud mi ta woman’s power koji svaka današnja žena želi imati. Jer, kako kažu, iz toga zrači sloboda i radost žene u meni, za kojom i one čeznu. I same su poželjele biti sretna i slobodna žena u braku, s tom čudesnom snagom života, te su se dalje zanimale kako do toga. Baš zato sam se htjela pozabaviti tom unutarnjom snagom koja je mene vodila kroz život na različitim kontinentima, u različitim situacijama, u različitoj dobi života. Snagom koja me još uvijek vodi. Moderna žena današnjice je negdje naslućuje u sebi, dok je neofeminizam na krivi način raspiruje.

U mojoj ranoj mladosti, sa ranama odbačenosti i neprihvaćenosti uvukao se strah od muškog roda, a izbijala je ljutnja, mržnja i agresivnost prema muškarcima koje bih srela. Kao da sam privlačila izranjene mladiće koji su nosili uvrede i rane ostavljenosti i napuštenosti. Upravo sam ja bila meta njihovih frustracija i traženja. Tako je došlo do razočaranja u muški rod. Stvorila sam novi stav „nikad povjerovati muškarcu i nikad mu služiti“, ne brak. Ali vjeru u ljubav nisam izgubila. U ranim 20-ima dogodio mi se osobni egzistencijalni susret sa Živom Ljubavi. Tu sam doživjela da imam pravo biti ona koja jesam i onakva kakva želim biti. Prihvaćena sa svojom originalnošću. Kao da sam iznova pozvana biti ženom. Taj novi poziv žene davao mi je sigurnost da je lijepo što postojim i da mogu učiniti svijet boljim mjestom za život. Da nisam slučaj, već projekt svoga Stvoritelja. Neka čudesna snaga zahvaćala je moje dubine. Bila sam spremna na novu hrabrost i odvažnost za život, gdje god bio. Kao da je ušla nova nada i povjerenje u muškarca. Zaljubila sam se u nebo, a živjela sam na zemlji. Tako sam se otvarala svemu zemaljskom i dopuštala Stvoritelju da On ostvari moj život. Još uvijek ga ostvaruje. 

Moć ljubavi

Da bi žena otkrila tu čudesnu moć u sebi, treba se dogoditi unutarnja preobrazba. Novi obrat nje. Od sebe k Onom koji ju je stvorio, od zemaljskog prolaznog k nebeskom vječnom. Otkriti smisao života i svrhu svoga postojanja. Svakako treba slijediti znanost, ali uvijek novu znanost istraživati. Freud je sve započeo sa nagonom i od straha se nije usudio dalje. Frankl u logo terapiji pomaže otkriti u sebi podsvijest, odnosno duhovno područje, a Ivančić osvjetljuje put duhovnoj duši. To je ta čudesna snaga, neuništiva, nerazoriva, uzrok svih uzroka, odgovor svih pitanja.

Profesor Ivančić zaokružuje: „Hagioterapija si je uzela kao zadaću istražiti čovjekovu duhovnu dušu njezine ranjenosti, traumatiziranosti, njezine bolesti i nemoći; te pronaći način kako te rane dijagnosticirati i kako ih liječiti. S jedne strane hagioterapija istraživanjem čovjekove duhovne dimenzije omogućuje novi pristup čovjeku, pokazuje čovjekove bezgranične mogućnosti razvoja, nove mogućnosti života, boljega svijeta i boljega čovjeka. S druge strane ona mu, kad oboli, želi pružiti znanje kako će se ponovno uputiti prema zdravlju svoga duha.“ (Hagioterapijska Antropologija, T. Ivančić)

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.