Istinitost podataka jamči centar koji je iskustvo ustupio. Podaci poznati uredništvu
Potaknuta razgovorom s duhovnikom, uputila sam se u Centar za duhovnu pomoć kako bih zatražila razgovor s hagioasistentom. Tako sam započela jedno putovanje na kojem sam se željela osloboditi straha od vožnje tramvajem i straha od ljudi u malom prostoru.
Strah je bio toliko velik da, kada bih ušla u tramvaj s mnoštvom ljudi, počela bih osjećati snažno lupanje srca, nedostatak zraka, pritisak u prsima. Mučila me je nesigurnost, bol. Razlog je moja traumatizirana prošlost, koja mi nije dala da se moje biće normalno razvija. Moje srce, moj duh, bio je zarobljen mnoštvom ružnih događanja, manjkom razumijevanja. Sve to onemogućavalo mi je rad na sebi, zastoj u razvoju duha, a time je i svijest o meni samoj bila prilično nejasna i neodređena. Kao da sam bila pritisnuta nečim što mi nije dalo da normalno hodam, radujem se i gledam prema naprijed.
Hagioasistentica mi je govorila da me razumije, saslušala me pažljivo. Iz naših razgovora spoznala sam da postoji dobrota, ljubav, istina i ljepota, da je takav i sam Stvoritelj.
U početku sam se pitala: „O čemu ona to meni priča?” Pomalo sam spoznavala da se u meni javlja povjerenje u takvog Stvoritelja, koji me bezuvjetno ljubi. Mogla bih zaplakati od sreće nad tom ljubavlju i kad sam joj se otvorila, moja osoba je procvjetala. Počela sam promatrati što je to u meni dobro i lijepo. Čeznula sam za tom ljepotom i trudila se da bude vidljiva i na meni. Više nisam bila sama, sputana. Ta predivna ljubav postala je moja sigurnost na putu jer sam znala odakle sam i kome pripadam. Moja slika Stvoritelja postala je nova, zrači sigurnošću i povjerenjem. U tim susretima s hagioasistenticom u meni su se počela paliti svjetla koja su razbila tamu straha. Nevidljiva ruka sigurnosti i povjerenja jednog me je dana prošlog ljeta odvela u tramvaj. Pod rukom mi je bio sklopljeni romobil, onaj obični, na guranje, s kojim sam do tada prošla mnoge kilometre po gradu.
Započeo je moj novi put. Shvatila sam da je moj Stvoritelj ta sigurnost, On je tu, uz mene i za mene.
Taj sam dan bila jako sretna. Bio je to zadnji dan mojeg ropstva, putovanja romobilom na posao s jednog kraja grada na drugi. Zahvalna sam na tom romobilu koji me odveo na put bezuvjetne ljubavi i sigurnosti uz i sa mojim Stvoriteljem. On je uvijek tu, kad mu se obratim.
Mogla sam vidjeti pravu ljepotu svoje kose, očiju, sebe kao njegovu zamisao. Otkrivala sam i svoje dostojanstvo, o kojem do tada nisam uopće promišljala niti sam bila svjesna što bi to moglo biti. Spoznala sam da moje dostojanstvo dolazi od mojeg porijekla, mojega stvarnog oca koji me htio i zamislio. Upoznavala sam ga kroz njegovu ljubav prema meni, a ona je u meni rađala ljubav prema meni. Tada sam postala svjesna da tom ljubavlju mogu gledati i prihvatiti osobe oko sebe. I što je najvažnije za mene, to je praštanje. U tom praštanju kupala sam se kao u „moru ljubavi”.
U praštanju sam doživjela slobodu i divnu promjenu koja mi je dala novi smisao i svrhu, pogled prema naprijed, prema novom životu koji je preda mnom, a kojega živim u zahvalnosti Ocu koji je mene dao meni i kroz moju odluku i otvorenost za svakodnevno druženje i traganje za njim . Hagioterapija mi je bila stubište kojim sam se uspinjala ka pravom Ocu.
Po završetku hagioterapije bila sam slobodna poput ptice i sretna što mogu reći da Stvoritelj postoji i da je s njim moguće ono što sama ne mogu.
I zato, ti, koji ovo čitaš, kreni, idi za svjetlom u svojem srcu, duhovnom srcu u kojem je tvoj otac, Stvoritelj.
