Piše: Kristina Jurković, hagioasistentica
Vjerujem da smo svi, barem jednom u životu, imali iskustvo susreta s olujom na moru ili s olujnim nevremenom na kopnu. Čovjek tada, jedino za čim čezne, to je; skloniti se na sigurno. Jednako tako, čak i puno više, svakoga od nas more one nutarnje “oluje” naše duše. One mogu biti uzrokovane nekom neizvjesnom situacijom, nesporazumom, nepravdom, uvredom, neuspjehom, razočaranjem i drugim našim svakodnevnim izazovima koje ne možemo izbjeći. A gdje tada mogu potražiti utočište, sigurnost i mir?
Ključnu ulogu u tom trenutku ima stanje moje svijesti i samosvijesti, sposobnosti moje duhovne duše s kojom, kao u nekom svjetlu, jasno raspoznajem stvarnost koja dotiče moje biće iznutra i izvana. Tu sposobnost sam kao čovjek pozvan aktivirati i “osvjetljavati” svaki trenutak svoga života. Jer samo ono čega sam kao čovjek svjestan tim se mogu i služiti. No, čovjek današnjice živi većinu vremena u zaboravu, u “sjenama” i “maglama” koje mu navlači ovaj brzi tempo života te niti ne stigne promisliti: gdje sam ja to stigao, odakle sam krenuo i kamo sam se ono uputio, koji je uopće krajnji cilj ili svrha mojega života i gdje da nađem “topli dom” i mirno utočište kad na mene navale bujice boli i patnje? Upravo, zbog takvog zaborava, čovjek doživljava da je sam i nemoćan, a to nikako nije. Jer u središtu svakoga od nas živi i djeluje svemoćni i blagi Tvorac našega života. On drži sve u postajanju pa i nas. Tu je korijen mira i sigurnosti!
Nedostatak vremena za život?
Uvučen u žrvanj poslova, aktivnosti, zadataka, planova, očekivanja, moranja, bujica informacija, čovjek se prepušta takvom ubrzanom tempu površnog života i polako ga usvaja kao svoju uobičajenu životnu naviku, mireći se s tim i govoreći: a što možemo, to je život; pa tako žive i drugi ljudi; ništa ne stižem što bi htio; rado bi ali nemam vremena se sad udubljivati u to… Drugim riječima kao da kaže: ja nemam vremena za život! A darovano mu je vrijeme kao i sve druge sposobnosti da se njima služi i upravlja. Vara sebe, vara druge a sve se u njemu buni jer duboko u sebi zna da to baš i nije potpuna istina. Čovjek se odlučio prepustiti i tako živjeti. Stoga, nije ni čudo što je među nama i u nama toliko napetosti, grubosti, predrasuda, ubojite šutnje, nemara, samosažaljenja, rezignacije, nemoći, nerazumijevanja, pa čak i bijesa.
Tada kao da ne vidimo jasno stvarnost života, u nama i oko nas, nego okrnjeno. A pravimo se, govorimo i ponašamo kao da to vidimo. Zapravo, tada sami sebe izmjestimo iz postojanja i to nas boli jer zbog te iskorijenjenosti onaj istinski život u nama polako kopni. Jer nema Izvora na kojem bi se “punio”. Promatramo i uočavamo stvarnost samo sa psihofizičke razine koja je ograničena i podložna prolaznosti. To je razina naših osjeta, osjećaja i razuma. Ispred sebe vidimo te “zidove ograničenja”. Imamo i iskustvo kako čovjek tijelom i psihom s godinama slabi, gubi snage i konačno umire. No, ne zaboravimo, da antropološkom (duhovno-duševnom) i teološkom (duhovno-božanskom) razinom, koja je specifično čovjekova, mi sve preživljavamo čak i smrt. A upravo ta razina često nema mjesta na listi prioriteta u našem danu. Zaboravimo da naša osoba treba svakodnevnu obnovu svoga dostojanstva. Naša savjest vapi da ju operemo kroz kajanje i opraštanje čim se zagadi a naše srce traži nove i nove stvarnosti vjere i povjerenja u dobro. To pak povjerenje traži obnovu kroz oslanjanje na temeljno povjerenje bezuvjetne Ljubavi kojom smo ljubljeni već time što postojimo. A naša sloboda traži motive i argumente da se ponovno opredjeljuje za ono što je moralno, dobro, istinito i lijepo.
Kako spoznajemo stvarnost?
A gdje su tu još druge zaboravljene razine naših spoznavanja i prepoznavanja stvarnosti?! Među njima npr.; sposobnost transcendiranja, nadilaženja stvarnosti. To znači da mogu nadići neku neugodnu situaciju. Zatim, intelekt kao sveobuhvatna spoznaja koji izlazi iz uskoće i ograničenosti razuma i vidi šire horizonte stvarnosti. A iskustvena, mudrosna spoznaja i intuicija kao spoznaja u trenutku, pomažu nam da donosimo dobre odluke. Svijest i samosvijest ulazi u dubine čovjekovih duhovnih sadržaja i tako se obogaćuje naš život. Moralna spoznaja nas čuva od razaranje i gubitka istinskog života. Zatim, sjetimo se, vječan je i neuništiv čovjekov duh, život. Vjera kao povjerenje u dobro i Dobrotu nam je na raspolaganju ali i vjera kao spoznaja Duha u čovjekovom duhu. Taj Apsolutni Duh u nama može i hoće prosvijetliti svaku našu sposobnost ali traži barem pukotinu naše otvorenosti Njemu i spremnosti na suradnju. To znači spremnosti na osluškivanje i poštivanje zakonitosti duha koja je utkana u čitavo moje biće, ne zato da me ograničava nego da me svestrano obnavlja, ozdravlja i oslobađa od zla, boli i patnje.
Što mi je svijest šira i bogatija, to je zdraviji i bogatiji moj život. A bez svijesti može živjeti samo moj tjelesni organizam ali ne i ja kao čovjek. Bez svijesti o bitnim sadržajima života, a to je antropološka dimenzija, čovjek je zapravo mrtav za dobro, kreativnost i budućnost. Zaborav, nesvijest, rastresenost, površnost, lijenost, onemogućuju i ranjavaju svijest. Svaka negativna misao, riječ, djelo, troše snage života i ograničavaju svijest. Kad se čovjek odvrati od dobra, tad se razara njegov cjelokupni organizam, te je čovjek nesposoban biti svjestan sebe i stvari oko sebe. Stoga je važno što izgovaram, a još važnije što slušam, koga slušam, kome se izlažem i otvaram, koji sadržaji ulaze u moju svijest i samosvijest.
Osobito teška je bolest kad čovjek izgubi svijest o potrebi razmišljanja, spoznavanja, razgovora, promatranja, istraživanja, proširivanja znanja, prepoznavanja svojih dubinskih sadržaja, osobito svog bitnog odnosa prema Stvoritelju. A to se sve događa kada živimo “jureći” kroz život, ravnajući se uglavnom po zakonima tijela i kada nemamo vremena za sebe, za život i za Darovatelja našega života. Ljepota života je u sadržajima duha a ne u izvanjskim, svagdašnjim, pomalo dosadnim sadržajima života. Stoga svaki trenutak pred nas postavlja izbor: je li mi u životu važnije “biti” ili “imati”, živjeti u “svjetlu” svijesti ili u “mraku” površnosti?
A “svjetlo” svijesti pali se samo moralnom ispravnošću, otvorenošću dobru, istini i ljepoti i samosvjesnim odnosom prema Stvoritelju. Što je čovjek moralniji to mu je svijest pročišćenija i šira. Moralnost obnavlja stanice našega mozga, ali i umne i druge sposobnosti. Svako okretanje dobru rehabiltira stanice mozga, ozdravlja svijest i omogućuje svestrani napredak čovjeka, dajući mu snage koje su neisrcpne.
Put do mira
Posvješćivati sve sadržaje svoga života (i duhovne a ne samo tjelesne) znači svjesno postajati zdrav i sretan, kreativan, odgovoran, sposoban, komunikativan i zdravo pobožan. Potrebno je stalno posvješćivati naučeno, spoznato, bitno i vječno kako bismo bili dionici neuništivosti života. Meditacija, razmatranje, razmišljanje i podsjećanje povećavaju i čuvaju moju svijest. Stoga valja odmah znati se zaustaviti, malo zastati, potražiti mirni kutak tišine i promisliti:
- Što, ili bolje rečeno, Tko to oživljava moj život? Gdje sam ja sebe našla/našao? Tko je mene meni dao? Po čemu znam da sam darovano, ljubljeno biće moga Stvoritelja? Što mi je sve to darovano? Poznajem li ja sebe? Želim li upoznati?
- Zašto se isplati uvijek činiti samo dobro? Što mi progovaraju moje čežnje? Jesam li već postala/postao prijatelj svojoj savjesti, tom putokazu u Život koji ispunja čitavo moje biće mirom i dostojanstvom? Želim li se sada sprijateljiti s njom, priznati promašaje, požaliti zbog njih i odlučiti se za zaokret. Istovremeno primiti oproštenje te oprostiti sve što zamjeram sebi, drugima i Darovatelju.
- Kad zapažam, kako se ovih dana proljeće budi oko mene, cvjeta, raste, umnaža, doživljavam li kako se u zagledanosti u tu ljepotu i sve u meni odmah obnavlja nakon moje nutarnje “zime” negativnih misli, sumnji i strahova?
- Radujem li se ja životu koji sve više izlazi iz skrivenosti na vidjelo? Zapažam li Život u središtu svoga bića koji je uvijek na mojoj strani, garancija moje neuništivosti, oslonac i sklonište u “olujnim vremenima duše”, moje zdravlje, odmor i tajna moga mira. Dopusti sada tom Životu da te svojom prisutnošću prosvijetli, ljubavlju obnovi, svojom svemoći zaštiti i osposobi za osmišljen i radostan život.
Diplomirani ekonomist, teolog, po zanimanju dizajner informacijskih sustava a po zvanju evangelizator i hagioasistent.
Rođena u Opatovcu, prekrasnom slavonskom selu blizu Nove Gradiške, dugi niz godina živi i djeluje u Zagrebu.
Karizmu Zajednice Molitva i Riječ (ZMR) upoznala 2000. na jednom od seminara za evangelizaciju i od tada kroz formaciju ZMR započinje cjeloživotno osposobljavanje za zvanje evangelizatora i hagioasistenta.
Od 2011. volontira u Centru za duhovnu pomoć u Zagrebu, a od 2016. aktivno djeluje i kao hagioasistentica.
