Piše: Nena Todorić-Kajfeš, arhiva Hagio.hr

Mnogi će se složiti da korijeni naših problema, loših obrazaca ponašanja, tjeskoba i nemira sežu daleko u djetinjstvo, pa i u doba prije rođenja. Naravno da ono loše prikupljamo i kasnije tijekom života, za to smo pravi stručnjaci, ali onaj tko je imao emocionalno zdravo djetinjstvo, trebao bi imati i veće šanse da lakše prebrodi tegobe zrele dobi, te barem donekle biti lišen „kumulativnog učinka“ loših doživljaja. Kad prof. T. Ivančić u knjizi „Liječiti brak i obitelj“ kaže da moramo liječiti svoje vlastito djetinjstvo, vratiti se u mislima i duhu u njega, jer tjelesno ne možemo vratiti ni ljude ni događaje, istovremeno nam se nameće i teza da bismo svojoj djeci trebali priuštiti zdravo djetinjstvo već sada. Da ona ne moraju, jednom u budućnosti, raditi duhovni osvrt unatrag. Pitala sam se trebamo li kroz hagioterapiju duhovno liječiti samo sebe i svoje djetinjstvo, raditi na sebi, pa će se taj rad preliti i na djecu ili treba nešto posebno primjenjivati na njima. Postoji li hagioterapija „baš za djecu“, kao što se proizvode vitamini baš za djecu, probiotici baš za djecu, čokolada baš za djecu…? Kako se to hagioterapija uopće primjenjuje na djeci?

Duhovne su zakonitosti namijenjene meni, kao i djeci, dapače, nadopunjuju se. Sve pozitivno što napravim na sebi, prelit će se na djecu i na cijelu obitelj. Nijedna misao, riječ ili djelo koje učinim, neće ostati bez traga na djeci, kao po zakonu spojenih posuda. Sve poruke upućene njima u duhu, zahvale za njihovo postojanje, stići će u duhu do njih. Pa ipak, kako su i djeca ljudi, cjeloviti ljudi, mali rastom, ali veliki srcem i duhom još veći, ipak nisam odustala od nauma da te riječi koje izgovaram u duhu i obrasce koje i sama još uvijek učim, prenesem i njima. Zašto da im uskratim neke male praktične, svakodnevne receptiće? Zašto ne bi i oni čuli nešto upućeno direktno njima i učili se odmalena kako treba cijeniti sebe, pa druge, kako treba svakodnevno „trenirati“ vedri pogled na život.

„Lijepo je što postojiš!“, „Hvala Stvoritelju što mi te poslao!“, „Divno je što si u našoj obitelji, baš je lijepo da živiš baš s nama!“, „Hvala ti što si sa mnom!“, „Ti si moje najveće blago, ti si dragocjenost, biser svemira!“, „Ti si drago, dobro, voljeno dijete“, „Svi te volimo, uvijek ćemo te voljeti“,“Znaš li ti koliko si predivna?”… itd.; cijeli niz rečenica može im se svakodnevno izgovarati.

Nisu sva djeca sklona vedrini i optimizmu. I njih treba potaknuti na pozitivne misli i zapažanja, podići im osjećaj vlastite vrijednosti. Je li te riječi suvišno izgovarati djetetu svaki dan, ili barem vrlo često? Možda djeca ionako znaju da ih volimo, kad se već toliko trudimo pružiti im ljubav, hranu, krov nad glavom, brinemo se kad su bolesni? Da, djeca sigurno osjećaju ljubav tamo gdje je ima, ali moraju se o njoj i osvjedočiti nedvosmislenim znakovima nježnosti, riječima ohrabrivanja i pohvale, usredotočenim slušanjem onoga što žele reći i količinom vremena koje im posvećujemo.

Vrijeme je nešto najdragocjenije što možemo pružiti djetetu, vrijeme ne možemo umnožiti, pohraniti u banci (koliko god nam kroz reklame govorili o „štednji vremena“), ne možemo skupiti dionice vremena; ono nepovratno leti i nama i djeci, oni će narasti, a mi ćemo ostarjeti. Vrijeme je velik problem današnjice, roditelji su prisiljeni puno raditi za egzistenciju, a u tome proleti vrijeme koje treba posvetiti odnosima s najbližima, prvenstveno odnosima s djecom. U vremenu koje uspijemo „ukrasti“ samo za njih jasno im treba dati do znanja koliko nam znače jer njihovo samopouzdanje gradi se sada. Obiteljima s više djece dodatni je problem odvojiti vrijeme za svako dijete ponaosob, njihovih specijalnih 10 minuta. Zajedničkog druženja još se i nađe, u njemu je i veselja i buke, kakofonije, nadglasavanja, ali ono vrijeme kad se svako dijete osjeća kao posebno i originalno, to je nešto za što se treba dodatno potruditi. Roditelji se znaju poslužiti malim trikovima tako da u kupovinu ili obavljanje nekog posla povedu samo jedno od svoje djece i onda porazgovaraju samo s njim. I tako naizmjenično. Tada se ispričaju stvari koje se kolektivno ne iznose.

Može li ljubav razmaziti dijete?

Ponekad se upitam pretjeruje li se danas s poticajima da se djeci iskazuje ljubav, kad se ta ljubav ionako podrazumijeva, roditelji ionako vole svoju djecu, djeca to osjećaju. Čemu sad još neki poseban pristup? No, je li baš tako?

Govore li nam Domovi za nezbrinutu djecu, ustanove za maloljetničke delikvente, psihijatrijske klinike i zatvori da ljudi odrastaju okruženi ljubavlju? Ne čitamo li u novinama, na internetu, da djeca zlostavljaju jedni druge i da su škole pune nasilja? To ne može biti plod odrastanja u okruženju punom ljubavi i pažnje. Nastavnici više svjedoče o nemaru i zapostavljanju odgoja, pa ponekad i ondje gdje je, naizgled, prisutna ljubav, ali se ne manifestira ispravno, već kroz nemoć roditelja da zaista preuzmu kormilo odgoja. Opet se radi o roditeljima koji nisu duhovno „izliječeni“.

Maziti dijete, riječima i djelima, nije isto što i razmaziti. Maženo dijete ima granice i poštuje ih. Razmaženo ih nema.

Po zakonima duhovne stvarnosti svi smo potekli iz apsolutne ljubavi, stvoreni smo iz ljubavi Stvoritelja, njome smo protkani i poslani u svijet samo s jednom zadaćom – da tu ljubav damo drugima i da je primimo od drugih; da je tisuću puta umnoženu vratimo svom Stvoritelju. Ni više ni manje. Znači, od samog začeća nosimo u sebi ljubav da je pružimo i da je primimo. I onda kad roditelji vole svoju djecu, događa se da iz neznanja, nedostatka vremena ili jednostavno iz uvjerenja da će ih previše razmaziti ako ih puno hvale i potiču, ostave dijete u uvjerenju da nije dovoljno dobro, da nije dovoljno vrijedno. I da, na neki način, ni ne zaslužuje da mu bude u životu bolje nego što jest.

Dijete, naročito ono maleno, nema osjećaj vlastite vrijednosti. Ono vidi svoju vrijednost kroz ono što čita u našim očima, svjesnost samog sebe zrcali se u pogledu roditelja i drugih ljudi. Gleda u oči roditelja i smije se vidi li odobravanje, a boji se vidi li srdžbu i nemir. Upućivanjem u dobro liječimo djetinjstvo već sada, a ne razmazujemo djecu.

Terapija pohvalom

Imam doma „preko nekoliko“ djece i među njima jednu malu tvrdoglavku. Jedina je svojeglava pa je starije sestre znaju svakodnevno počastiti maštovitim kritikama, a najdraža im je: „Ti nisi normalna!“ (Sad bih se ovdje nasmijala, no šteta što tekst ne dozvoljava smajliće).

Na nju najčešće primjenjujem upućivanje zahvalnosti u duhu za njezino postojanje, a kako bih i starijim curama pokazala da nema nikakve koristi od njihovih pogrđivanja, dala sam im „zadatak“ da je redovito grle, ljube i hvale. Tek toliko, za probu. Bilo im je smiješno to raditi, vidjela sam da su se zabavljale dok su je „na silu“ hvalile kako je predivna, nisu vjerovale da to ima ikakva smisla, ali su vrlo brzo primijetile kako je mala počela pospremati igračke i biti puno bolje volje, surađivati i manje se inatiti. Naravno da djeca ne mogu u tomu biti dovoljno ustrajna i da se ono „Ti nisi normalna!“ opet začuje svako malo, ali pomalo uče da je svatko od njih original koji treba takvim gledati i prihvaćati s divljenjem i zahvalnošću.

Pitala me nedavno prijateljica da joj dam savjet kako da se postavi prema svojoj petogodišnjoj kćeri koja je nekako „nezadovoljno“, mrzovoljno dijete. Nije ona neposlušna ili zločesta, jednostavno joj ništa ne paše, čak izgovara i standardne „babske kuknjave“, poput: „Jadna li sam u životu!“ i sl. (Opet se moram nasmijati).

Zapravo, ništa se dramatično ne događa, samo prijateljici nije jasno zašto je takva, a mlađa je sestra odrastala u istim uvjetima i posve je vedra. Prijateljica je tražila neku „metodu“, jer, kako mi je rekla – „Ti čitaš te stvari o odgoju, a moj ti je odgoj stihijski, ne znam što bih primijenila ni kako da ugodim tom djetetu.“

Unatoč toj njenoj nemetodičnosti djeca su joj jako dobra i super odgojena, ništa tom odgoju ne fali, ali sam joj savjetovala istu „terapiju pohvalom“, ne znajući unaprijed kako će na nju djelovati. Rekla sam: „Onda kad te dijete najviše razljuti, kad bi joj najradije rekla – ‘Što sad opet hoćeš, zašto ti ništa ne paše, daj se smiri, nezadovoljna si bez razloga’ – postupi posve suprotno: zagrli je, poljubi, poškakljaj, reci (naglas i u sebi) – ‘Ti si moja prekrasna djevojčica, ti si mamina zlatna kćer, presretna sam što te imam, hvala ti što si se rodila kod nas, ti si super cura…’“

Savjetovala sam joj da to počne izgovarati i u svojim mislima učestalo i više puta dnevno, tijekom nekoliko dana; da je pritom često zagrli, iz čista mira, a naročito onda kad je nezadovoljna. Kako god tada djevojčica reagirala, pa i odbijanjem ili negodovanjem, neka uporno u tome ustraje.

Nazvala me nakon nekoliko dana, bilo joj je istovremeno i smiješno i nevjerojatno da se mala u samo jednom danu potpuno razvedrila i preporodila. Sva je zadovoljna, vesela, počela je surađivati, nastoji pomagati oko mlađe sestre, propitkuje mamu – „Jesam ja tvoja super kćer?“

Neka djeca očito trebaju puno više jasnih i opipljivih potvrda naše ljubavi, nego što mi to mislimo ili znamo dati. Nekima ne treba puno, ali djeca žeđaju za potvrdom svoje vrijednosti i stalno provjeravaju vlastiti odraz u očima roditelja.

Hagioterapija treba svima, roditeljima u prvom redu, jer samo roditelji koji se vole, koji su osvijestili vlastitu vrijednost i dragocjenost onoga drugoga, mogu dijete pravilno usmjeriti.
S druge strane, na dijete se prenose poruke ljubavi i dobrote duhovnim putem, ali i kroz izgovorene riječi pohvale, odobravanja i zahvalnosti što nam je život obdaren njihovim prisustvom.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić