Piše: Kristina Jurković, hagioasistentica
Živimo u vremenu kada je sve nesigurno. Jedino što je sigurno je stalna promjena. Sve je tako ubrzano i često možemo čuti druge ali i sami sebe kako izgovaramo: “Nema vremena…”, “Ako stignem…”, “Čuj, drugi put, sad jurim…”.
Što nas je to ubrzalo? Što nas to želi istrgnuti od nas samih i od našeg središta? Kako živjeti kao čovjek i ne izgubiti se u poplavi događaja, informacija, pa i dezinformacija?
Živimo u vremenu obilja a opet nekako u svemu oskudijevamo. Toliko toga nam je ponuđeno na izbor a kao da se izgubila kvaliteta, smisao i bit ponuđenog, bilo da je u pitanju nešto materijalno, bilo “duhovno”.
Na koju stranu krenuti? Što nam je činiti? Postoji li izlaz iz tog vrtloga u koji smo se dali uvući? Dovoljno je malo zastati, duboko par puta udahnuti i ostati tako u tišini “da te duša sustigne”. Polako se vratiti na Početak, na Izvor svoga života.
Prije toga posvijestiti si samoga sebe: Gle, pa ja živim, ja postojim! Moje srce kuca, moj se ošit diže i spušta. U meni kola krv koja hrani svaku moju stanicu. Moje oči gledaju, uši mi slušaju. Mogu govoriti, misliti, stvarati… A kao osobe, mene ima u ovom svijetu među milijardama ljudi. Nitko nije kao ja. Samo sam ja ta osoba koja živi u mom tijelu. I ne mogu biti netko drugi. Baš je dobro što postojim!
Ako malo dalje pogledam oko sebe, vidim kako sve što postoji ima neki smisao. U sve kao da je utkana jedna zakonitost koja sve drži u savršenom redu, da se ne raspline, da se ne raspadne, da ne završi sve u kaosu. Postoji jedna čvrsta poluga koja pokreće čitav svijet. I ja mogu mirno osloniti svoj život na tu stvarnost.
A to što postojim, čvrst je dokaz da je mene netko jednom poželio da budem, oblikovao me, razmišljao o mene, planirao baš mene ovakvog/ovakvu kakav/kakva jesam. I dozvao me i poslao u život. Zato ja živim! Netko je htio baš mene. Taj Netko mora da je dobar kad mi je poklonio i mene i moj život i toliko toga na čemu mogu samo zahvaljivati. A znamo da je ljubav ona koja se voli darivati i dijeliti drugima. Znači da je mene stvorila Ljubav! A i sada me na neki način stvara. Ja ne mogu propasti nikada! Ljubav je vječna a s njom sam i ja vječan/vječna i neuništiv(a). I zato mogu mirno koračati dalje kroz život.
Mene Ljubav čuva. Imam Nekoga tko je uvijek na mojoj strani. Sav je za mene. Ma da se i čitav svijet uroti protiv mene, ja se imam kome vratiti. I znam da nikad nisam sam(a). Sad više ne moram juriti kao da ću nešto propustiti. Sada znam, spoznajem i uživam u onom temeljnom; Istina je, ja sam ljubljen(a)! Bezuvjetno sam ljubljen(a)!
