Piše: Ana Perišić, hagioasistentica
Prijateljski dar
Danas s Vama želim podijeliti jedno iskustvo koje me je duboko dojmilo. Događaj se zbio prije mjesec dana, znači neposredno nakon potresa u Zagrebu. Svi smo tim potresom bili pogođeni, nemjerljivo više oni koji su ostali bez svoje cjeloživotne imovine. No, bol zbog razrušenog grada, ranjenih crkava i svega viđenog, tjerala je suze u oči i najhrabrijima.
Najprije sam se pitala kako su se ljudi brzo sabrali i počeli raščišćavati ruševine, štoviše, zahvaljivati Bogu da nisu stradali mnogi koje je ta havarija zadesila. Je li šok da su živi i pandemija doprinijeli tome, ne znam. Ali mi koji tada tamo nismo bili znamo da je u mnogim Zagrepčanima zavladala tjeskoba, neizvjesnost, velika tuga…

Sljedećeg dana, nakon potresa, u grupu prijatelja, javila se moja dugogodišnja prijateljica s jasnom odlukom da će u djelo provesti ono što je naumila. Tražila je da se nađe najgore pogođena obitelj i da im odmah pomognemo, koliko sada možemo, te da obećamo da ćemo i dalje pomagati. Možda to i nije ništa čudno da ta žena nije agnostik, u pravom smislu riječi.
Vratila sam film našega života unatrag. Ona je uvijek prva djelovala u našim potrebama, prva je kupovala poklone za naše rođendane, uvijek je pitala za zdravlje naših obitelji, sve nas povezivala godinama. Ne pamtim da me ikad uvrijedila. I, uvijek je s puno poštovanja čestitala naše kršćanske blagdane te sudjelovala u običajima koliko je znala.
Priča se proširila na mnoge druge, većim dijelom praktične vjernike i neke koji to nisu, ali su dobrostojeći. Nakon par dana uslijedio je (blagi) šok, reagirali su pojedinci kao što je ona i nekolicina prijatelja koji su inače s malim novčanim primanjima. No, baš je ona tu situaciju komentirala pozitivnim riječima: „Oni koji su imali uši da čuju i srce otvoreno za ljubav, učinili su prema svojim mogućnostima, a koji nisu, očigledno još nije došlo njihovo vrijeme. Mi idemo dalje, nećemo odustati.“
Poštovani čitatelji, svatko od nas ima nešto za dati. Postoji pravilo: samo onaj koji daje, taj i ima, taj prima. Nitko od nas ne traži ono što ne možemo činiti, ali je važno ne imati zatvoreno srce. To je pakao. Vjerojatno ćemo se iznenaditi, jednoga dana, koga ćemo zateći u Nebu, bit će u tom novom svijetu puno samozatajnih, brižnih ljudi, onih koji su bili neopterećeni stalnim pozivima, ovdje na Zemlji, da se treba i opet, i opet pomoći.
Zato danas pogledajmo, što to mi možemo dati drugome, onome pored sebe ili nekome potpuno nepoznatome: toplu riječ, gestu prijateljstva, komad odjeće iz ormara …, i dajmo to.
Ono dobro koje ti možeš činiti, nitko drugi ne može. Ti si originalno, neponovljivo biće, tvoj dar drugome je nezamjenjiv, životno je važan, i njemu i tebi.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.