U mjesecu svibnju sve je puno ruža u cvatu. Volim ih promatrati u vrtu svoje mame, u našim obiteljskim šetnjama po ulicama Trešnjevke, na putu prema poslu… Divim se paleti njihovih boja i oblika, njihovoj otpornosti na život gradskih ulica, a istovremeno nježnosti i mekoći njihovih latica koje odišu nekom damskom profinjenošću. Promišljam kako je svaki čovjek baš poput jedne takve ruže, poseban i jedinstven, neponovljiv i originalan.
Dovoljno se zagledati čovjeku u oči i kao da se jedan čitav nov i fascinantan svijet otvara pred nama. Majka koja promatra svoje tek rođeno dijete, djevojka koja dočekuje mladića u kojeg je zaljubljena dok joj dolazi u susret, starac i starica koji se šutke gledaju i prebiru u srcu tolike proživljene zajedničke trenutke…To su dvije duše koje se u tom trenutku dodiruju. Duša je čovjekova nježna poput ruže. Svaka miriše baš svojim posebnim mirisom. Svaka čezne da netko zastane, pomiriši je, pomiluje je i prepozna: “Lijepo je što postoji!”.
Tolike boli, patnje i rane naše duše nastaju upravo zato jer nam nedostaje nježnosti, ljubavi i prihvaćanja. Očekujemo od naših bližnjih da nas razumiju i ispune naše “praznine”, no često ostajemo razočarani i tužni, ponekad čak i ljuti jer nismo primili to što smo očekivali i što nam je bilo potrebno. I sami smo često takvi prema drugima, zar ne? Pitamo se danas, dragi prijatelju: “Imam li vremena za drugoga? Znam li pomilovati dušu druge osobe? Prepoznajem li da sam dragocjen i vrijedan, a jednako tako i moj muž, moja djeca, moja kolegica, onaj prosjak na ulici?”. Svaka uvreda, gruba riječ ili osuda čine da duša “zaplače” i baš kao da kidaju laticu po laticu rascvalog cvijeta koje onda ostaje “golo” i ranjeno.
Stvoritelj nas je s posebnom pažnjom i strahopoštovanjem oblikovao, stoga je na svakome od nas i odgovornost da čuvamo darovanu nam dušu, da je “njegujemo”, da o njoj brinemo, da je sačuvanu jednog dana k Njemu u naručje vratimo. I drugoga treba čuvati, njegovu intimu, njegovu slobodu, njegovu spolnost, njegovo dostojanstvo, njegov život. Jedino to se isplati. Jedino to dovodi do promjene. Jedino to stvara zajedništvo. Tada se svaka duša u svoj svojoj raskoši može rascvjetati i postati onakva kakvom ju je Stvoritelj zamislio – Ljubljena i za ljubav stvorena!
https://hagio.hr/kolumne/iz-pera-hagioasistenta/za-dobar-dan-iz-pera-hagioasistenta-181/
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
