KAKO DO POVJERENJA
,,Povjerenje je nježna biljka”, rekao je von Bismarck. Ako ga se razori neće se uskoro vratiti. Iz same riječi povjerenje znači nekome pristupiti po vjeri. Vjera je čovjekova sposobnost da se osloni na drugog čovjeka bez straha da će ga on oštetiti ili uništiti. Ili, vjera je sposobnost u drugom čovjeku osjetiti dobrotu i ljubav na koju se onda može osloniti. Povjerenje nije prvenstveno nešto razumsko, nego rezultat jedne druge čovjekove nutarnje sposobnosti i nekog drugog organa različitog od razuma. Razum naime zna, on se treba uvjeriti argumentima, ali povjerenje vjeruje, ono zna na neki drugi, nutarnji način.
Zato dijete bez ikakvog razmišljanja ima sigurnost da ga majka voli. Ono bez ikakvih razumskih argumenata osvaja svijet i sve više ima povjerenja najprije u zipku, onda u naručaj oca, braće, sestara, rodbine, a onda u svoju sobu dok zatim ne povjeruje ulici, automobilu, tramvaju, brojnim lju- dima na ulici, u nekoj sveučilišnoj auli ili u školi i konačno Bogu. Povjerenje je stoga rezultat jedne nutarnje spoznaje, jednog intuitivnog dodira druge osobe u kojoj čovjek osjeti sigurnost i simpatiju prema sebi.
To je povjerenje sigurnije što je čovjek manji. U djetinjstvu čovjek ne razmišlja puno o ljudima i stvarima, on jednostavno s prepunim povjerenjem ulazi u sve predjele, dodiruje sve stvari, sve želi proučiti, sve staviti u usta i svim ljudima doći ususret. No, kad čovjek odraste tada počinje razmišljati, tada doživi neuspjehe, netko ga udari ili okrade, netko ga izruži ili predusretne, netko pokazuje prema djetetu nesimpatiju. Ili, pak, dijete vidi na televiziji ili u životu kako je netko pao, nekoga su ubili, drugoga osudili, netko doživio nesreću, a drugi ostao u logoru. Tako u čovjeku raste nepovjerenje prema njegovoj vjeri, prema tom nutarnjem organu po kojem čovjek druge ljude “pipa”, spoznaje iznutra i na njih se osloni ili ih se čuva. Također čovjek počinje razumski razmišljati i onda odvaguje argumente je li nešto dobro ili zlo, treba li nekom povjerovati ili ne, i tada se oslanja na to i prema tome onda ne da svom nutarnjem osjetilu da ono samo sudi, nego razum pokušava preuzeti taj sud. Stoga su naši sudovi o ljudima redovito krivi.
Čini se da žena ima više sposobnosti za taj nutarnji sud. Ona svojom intuicijom nekako iznutra čita, jer intuicija dolazi od intuere, a to znači iznutra odčitati i vidjeti nekoga. Stoga žena već time što vidi nekog čovjeka ima neki osjećaj da je u njemu dobro ili zlo, ona brzo izriče svoj sud a da nije o tome razmišljala, te više ili manje se osjeća u tom sudu sigurna. Muškarci će se suprotstaviti ženama jer su oni više oslonjen na diskurzivni razum, oni manje čovjeka iznutra doživljavaju a više izvana, oni ga manje iznutra odčitavaju a više razumski pokušavaju odgonetnuti je li dobar ili zao. Najprije slušam intuitivni sud moje žene”, reče mi jedan prijatelj… tek onda sam pokušavam reći svoj sud o nekim ljudima i moram priznati”, kaže on dalje, da je sud moje žene u devedeset posto i više slučajeva ispravan.
Očito je, što više doživljavamo neuspjeha, što više vidimo zla ili iznenađenja, što smo se više prevarili u povjerenju ili nepovjerenju prema nekim ljudima, to je nesigurniji naš intuitivni vjerski osjećaj. Tada se bojimo na njega osloniti te pokušavamo argumentima razuma nadomjestiti taj nutarnji osjećaj. Tako smo zapravo ranili svoj organ vjere te prešli na jedan drugi organ koji ne može nikako nadomjestiti organ vjere. Puno ljudi postaju ateistima samo zato što su ostavili svoj nutarnji organ vjere da Bog postoji, te se oslonili na razum koji ne može nikad dokazati niti doći do Boga, nego tek izvana o njemu odlučivati. Jednako tako možemo vidjeti kako je malo muškaraca u crkvi, ali zato je puno žena. Žena intuitivno, iznutra doživljava da je Bog posvuda prisutan, da je on osobito na svetoj misi i u crkvi realno dostupan i da mu se može vjerovati. Ona ima povjerenja u svoju molitvu i razgovor s Bogom, jer je ona sposobnija u iskorištavanju organa povjerenja negoli muškarac.
Potrebno je upotpunjavati intuiciju i razum. Muž i žena bi trebali jedno drugo slušati, osluškivati i tako usavršiti svaku svoju spoznaju i sud drugim ljudima.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
