Pripremila: Ana Perišić, hagioasistentica
U Zagreb na studij dolazim krajem osamdesetih, u vrijeme kad se nije ni znalo što bi to bila hagioterapija. No već 1990. osniva se prvi centar u Zagrebu, pod nazivom Centar za duhovnu pomoć. Mnogi stariji pitali su se o čemu je riječ, što to jednom katoličkom svećeniku treba, kakva je to terapija?
Kao mlada osoba, željna duhovnog rasta u vjeri, put me nanio u tzv. Selsku gdje je prof. Ivančić četvrtkom uvečer okupljao po 300-400 osoba. Na jednom mjestu mogli su se vidjeti ljudi od 18. do 88. godina života. Prvi susret s profesorom, prvi seminar bili su mi dovoljni da odmah odlučim ostati.
Sadržaj koji sam slušala na seminarima nove evangelizacije budio je u meni snažniju vjeru, jasniju odluku da odbacim sve ono što je vodilo k profanosti života te se odazovem služiti Crkvi, ali kao da je nešto nedostajalo za potpunu slobodu i radost života. Uočila sam svoje osobne patnje i zamke koje su se krile u nepraštanju, tihoj nutarnjoj ljutnji i tjeskobi zbog napuštenosti u ranom djetinjstvu.
Ta bol se nije smjela samo razotkriti, tražila je opravdanje, jasnoću, da je netko ozdravi.
Profesor je u nagovorima „četvrtkom“ i tijekom seminara, poticao nas sudionike da tragamo za odgovorima na egzistencijalna pitanja glede smisla ljudskog postojanja. Ujedno je progovarao o temeljnoj istini: Tko je zapravo čovjek, zbog čega je dragocjen i vrijedan, tko je čovjekov roditelj…, ali i o tome od kuda patnja u svijetu i kako je prevladati. Pitala sam se zašto je ovaj govor drugačiji od drugih u kojima sam slušala o našoj kršćanskoj vjeri i zašto mi nitko do tada nije rekao – otvoreno, jasno, bez nekog pukog podrazumijevanja: Ti vrijediš, ti si ljubljeno dijete svog Oca, tvoj život ima smisla jer je tvoj Tvorac apsolutna dobrota! U svemu tome uočavam raskorak između vjere i življenja istina koje su mi posredovane o Isusu iz Nazareta. S vremenom bilo mi je jasno da sam ja u pitanju, ja kao originalna osoba, baš moj život, da ja trebam biti toga svjesna i svjesno se opredijeliti za suživot. Moja me bazična nesigurnost sputavala. Ipak sam uviđala da zaslužujem ljubav, ali da mi je zbog odvojenosti od roditelja i teške fizičke bolesti ona bila oduzeta, da je bljedila u mojoj nutrini.
Trebala sam pristati na taj novi suživot sa Stvoriteljem, s onim koji je ljubav sama, kao da nanovo utičnicu mog života trebam utaknuti u Životvorca. To nije bio vapaj za roditeljskom ljubavlju, nego za Onim koji je njena punina. Moja sloboda, u tom trenutku, bila je odlučujuća. Trebalo se nanovo odazvati darovanom životu i Onome koji daje da živim.
Ipak, moja prava muka glede pitanja o vrijednosti, vezala se za nepraštanje, makar si to kao kršćanka nisam sebi htjela priznati. Otkrila sam sebi pravu patnju kroz traumatične snove iz vremena od prije godine dana mog života – bolni plač napuštenog djeteta i dan danas znam raspoznati, i znam iz svog iskustva da dijete i u najranijem periodu svog postojanja zna je li prihvaćeno, važno, dobrodošlo. Budući da je bol bila silna, odlučila sam si dati još jednu priliku da hagioterapijski iskoraknem u zdravlje, ako ne, potražit ću pomoć kod drugih stručnjaka.
- Slijedila sam točno korake kroz koje nas je vodio prof. Ivančić: prvo, da bezuvjetno praštam jer to čovjeku zapravo pomaže da se ‘istrgne iz zla’ koje nosi ta uvreda;
- drugo, da u svom srcu, duhu, tražim oproštenje od te osobe, jer joj želim uzvratiti zlo za zlo, jer joj ne dam šansu za promjenu, jer ne želim vidjeti koliko je ona jadna…, ujedno s tim sebe i dalje ograničavam u svom nužnom razvoju i slobodi biranja dobra;
- treće, da tražim i očekujem dobro od te osobe, da je sažalim, pa i da sažalim samu sebe jer sam se ‘začahurila’ u toj nemoći; i četvrto, da gledam nanovo taj odnos zdravim i sebe slobodnom, te da očekujem samo dobro.
- Ustrajala sam! Nakon nekog vremena, očigledno kad je s razine duhovne duše konvertiralo na psihofizičku razinu, moj život se vidno promijenio. Do tada sam patila od raznih strahova, za koje sam mislila da su prirodna ljudska stanja, ali u tom vremenu oni su nestali ‘kao rukom odneseni’. To mi je bila potvrda da je uzrok moje patnje bio manjak bazične sigurnosti, ljubavi i povjerenja koji su s vremenom prešli u egzistencijalni strah i manjak smisla života, a izvori su bili u uvjerenosti da sam napuštena od bliskih osoba, da mi ni Stvoritelj nije blizu i da je moj život bezvrijedan. Kako je moj razvoj napredovao tako je iskustvo bivalo autentičnije.
Uskoro od hagiopacijenta počinjem s trajnom izobrazbom i rastom u duhovnosti za hagioasistenta, i iste te zakonitosti počinjem primjenjivati u svom društvenom djelovanju. Postaje mi jasnije profesorovo znanstveno istraživanje duhovno – antropološke stvarnosti, jer je proučavao duhovnu dušu po kojoj je čovjek vrhunac stvaranja i nužnost njezine trajne povezanosti sa Stvoriteljem. Budući da duhovna duša može biti ranjena, oštećena zbog povezanosti čovjeka s ovozemaljskom stvarnošću, profesorov najveći uspjeh bio je u otkriću izlaza iz besmisla, nadvladavanja egzistencijalnog straha, mogućnosti da čovjek nanovo misliti, govoriti i činiti dobro, da prevlada ovisničko ponašanje, bezvrijednost života i nanovo otkrije osobni talent te ga razvija u neizmjernost, unatoč poteškoćama života u kojem živi.
Danas je hagioterapija moje zvanje.
Uslijed trideset godina školovanja i radnog iskustva u prosvjeti, sustavu socijalne skrbi i drugim pomagačkim strukama, jasno uviđam da to egzistencijalno – antropološko područje čovjeka ima svoje uporište, kako u znanosti, tako i u terapijskom procesu kod čovjeka današnjice. Tamo gdje je čovjek središte nečijeg zvanja, bez poznavanja ovih zakonitosti, teško se mogu stvoriti okviri čovjekoljubivosti i otkrivanja, prihvaćanja i vrednovanja svakog čovjeka pojedinca.
Naime, samo ono što čovjek dopusti ozdraviti u svom dostojanstvu, originalnoj osobnosti, slobodnoj volji, povjerenju, savjesti, svijesti, karakteru, spolnosti i religioznosti, može posredovati drugima. Samo iz zakonitosti duha i vrednota čovjek zdravo živi. Stoga posredovanje pomagačkim strukama i patnicima s kojima se te osobe susreću, uočavaju se u osvještavanju egzistencijalnih stvarnosti o čovjeku, njegove bitnosti glede neponovljive originalnosti, slobode samo za dobro, kao i koraka praštanja osobama koje su ih povrijedile. Naprosto, one su preduvjet za razvoj poziva odgojitelja, učitelja, pedagoga, soci. radnika, liječnika i dr.
Za to je potreba sila i snaga koja čovjeka podiže na razinu dostojanstva. Ona pak ne dolazi iz ljudskog napora, ona se očituje u suživotu s Onim od koga jest čovjekovo postojanje. Čovjek je biće u Bitku, stvorenje u Stvoritelju – od Njega postoji, nije prepušten sam sebi, „u Njemu se mičemo i jesmo“ kako kaže sv. Pavao. Stoga svakom odvojenošću od vrednota, čovjek sebi ‘presijeca’ poveznicu sa Stvoriteljem, a svakom svjesnom odlukom da živi po prirodnom i moralnom zakonu, biva povezan s Njim. A punina suživota s Ocem događa se u susretu s Isusom iz Nazareta, povijesnom osobom, koju svijet unatoč čestom negiranju ipak poznaje.
Na koncu važno je naglasiti profesorovo jasno uvjerenje, iskustvo, duboku spoznaju, da hagioterapijsko poslanje i djelovanje svoju ukorijenjenost ima u evangelizaciji.
Uz potrebu stalne okrenutosti hagioasistenta kao čovjeka prirodnim i moralnim zakonitostima, nužna je njegova otvorenost sili i snazi Duha Svetoga da bi iz punine njegove obraćenosti, duhovno – antropološko zdravlje bilo moguće posredovati čovjeku patniku. Svi su ljudi pozvani biti čovjek vrednota, no hagioasistentovo djelovanje kreće iz stvarne obraćenosti srca i uma, koja se događa u susretu s Isusom Kristom. Puno je još spoznaja koje treba otkriti, iskustveno potvrditi, biti čovjek nade, no prvenstveno onaj koji slijedi samog Utemeljitelja.
Rođena u Splitu. Niz godina radila je kao nastavnica stručnih predmeta u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Zagrebu, za što se prethodno školovala na Agronomskom fakultetu i Pedagoškoj akademiji, također u Zagrebu.
Nakon završetka ITKL-a 2004. pri KBF-u u Zagrebu, preuzela je mjesto ravnateljice Dječjega doma te voditeljice Centra za rehabilitaciju i radnu terapiju CZN-e.
Vodila je i projekt Psihosocijalne i duhovne pomoći osobama u potrebi CZN-e. Trenutačno djeluje kao hagioasistentica i mentorica u Centru za hagioterapiju – Split, te je jedna od članova uredništva Hagio.hr-a.
