Iz knjige Tomislava Ivančića: Za umorne
Čovjeku je nužan odmor. »ldite na osamljeno mjesto i odmorite se«, govorio je Isus svojim učenicima. Svakog ljeta mnoštvo ljudi izlazi iz gradova, odlaze sa svojih radnih mjesta da bi se u planinama, na selu ili na moru odmorili.
Jedni u odmoru vide provod. Oni imaju puno novca i misle da je odmor u tome da idu na gozbe, da plešu, da budu u gužvi, da velikim brzinama jure po autocesti, da se provode po zadimljenim kafıćima i još zadimljenijim diskačima. Drugi misle da je odmor u tome da se opuste i u svom moralu, da tada smiju pokazivati svoju golotinju, biti nevjerni svojoj obitelji, braku, da tada smiju pušiti i opiti se, biti nečovječni i slabići. Oni to smatraju slobodom.
Čudno je kako se ropstvo i sloboda često izjednačuju.
Treći idu na odmor u čežnji da nađu malo mira, da budu daleko od onih koje susreću svaki dan, da pronađu svoju vlastitu dušu, da uvide čiji su, da pronađu Boga i da znaju kamo to idu. Neki bi htjeli ispuniti svoja pluća kisikom, svoju dušu mirom i molitvom, a svoje dane čitanjem dobre knjige. Jedni žele na odmoru upoznati nove ljude, narode i jezike, poći na mjesta gdje će ih zabljesnuti kulture starih vremena, odakle će se vratiti obogaćeni novim spoznajama, doživljajima i s bogatstvom u srcu.
Neki si zamišljaju godišnji odmor u plivanju, ronjenju, jedrenju, boravku na jahti ili na izletima, drugi opet negdje uz izvor vode, uz potok, rijeku, na golf igralištu, ili u tišini neke osamljene kuće.
Pazi da te odmor ne umori
Počet ćeš se odmarati kada se zagledaš u čašku cvijeta, kada osjetiš njegovu nježnost i počneš pogledom milovati njegove latice. Osjetit ćeš da ti se duša odmara i da čitavo biće doživljava nježnost koja izbija iz duše cvijeta, da postaješ radostan jer te voli jedan stvor – cvijet.
Bit će dobro da, ulazeći u more ili u rijeku, zapaziš kako voda oplahuje tvoje tijelo, kako te miluje poput najboljeg prijatelja, a povjetarac nježno struji oko tebe i dodiruje tvoju dušu.
Izađi van, u tišinu, u zvjezdanu noć, zastani, osluškuj, pusti neka te miluje povjetarac, neka uši osluškuju daleki lavež psa, neka se duša zagleda u zvijezde, neka mjesečina dodiruje sve pore tvoga bića i zovne ih na mir, na ljubav, na povjerenje i nježnost. Ako ti je moguće, uspni se visoko na planinu i pusti neka i duša uživa u krajoliku. Osjetit ćeš kako je nebo blizu.
Pravi odmor počinje dobrom ispovijedi
Vrijeme godišnjih odmora želi osloboditi čitavoga čovjeka. Tišina šume, planine ili zaseoka, morska utiha stvaraju oko tebe prostor u kojem možeš prepoznati samoga sebe, očistiti svoju prošlost i odmoriti svoje tijelo i dušu i duh. Jer nemoguće je odmoriti tijelo ako je duša opterećena ili ako je savjest teško pogažena. Tijelo će biti zgrčeno, krvne žile će se stisnuti ako u čovjeku postoji strah zbog njegovih grijeha ili nedaća, ako on nekoga mrzi ili je nekoga klevetao. Svaka krivica uzrokuje osjećaj kazne, čovjek osjeća da je ugrožen, da ga svatko može obezvrijediti, postidjeti, kazniti.
Stoga je pokajanje i obraćenje, korjenito mijenjanje svoga mišljenja i odnosa prema ljudima, stvarima i Bogu, način kako da dođemo do potpunog odmora.
Ako te netko iz tvoje blizine neprestano okrivljava, ako te stalno opominje, ako te smeta ili ti ide na živce, ako nekoga ne možeš podnijeti, onda godišnji odmor za tebe neće biti opuštanje nego stalna napetost. Ako imaš neki neriješeni zadatak, ako si iza sebe ostavio važne nedovršene poslove, neokajano zlo, posvađanost s nekim i opterećenu savjest pred Bogom – onda ti je uzalud tražiti odmor.
Pravi odmor za vjernika počinje dobrom ispovijedi. Na taj način on skida teret svoje prošlosti, raskida neprijateljstvo s Bogom, stupa u takav odnos prema Bogu koji ga odmara. „Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“, rekao je Isus. Ako nakon ispovijedi u molitvi Isusu predaš u ruke sve svoje strahove, ako mu kažeš istinu o svom odnosu s ljudima, ako mu izrekneš čega se bojiš, a čega se stidiš, kojih se bolesti strašiš, za što nisi siguran da je ispravno u tvom životu, ako mu, dakle, predaš čitavoga sebe, nesvjesnog, podsvjesnog i svjesnog, i rekneš mu da on bude gospodar, da on bude snaga tvoje nove osobnosti – tad ćeš biti na izvorištu odmora i olakšanja, tad će ti se duša stopiti s Bogom i tvoji će se umori preseliti na Isusa koji je jedini Spasitelj tvoga života.
Kao što je potrebno svome tijelu i živcima dati puno vitamina, dobre i zdrave hrane, zraka i šetnje, kretanja i plivanja, tako je potrebno da se iz mašte izbace negativne, užasne i mračne slike koje si primio gledajući filmove ili upadajući u nečasne situacije. Treba svoju maštu usmjeriti na cvjetne proplanke, na ljepotu dječjih očiju, na razgovore s časnim i simpatičnim ljudima. Potrebno je početi misliti pozitivno i čestito, potrebno se učvrstiti na onom životnom prostoru na kojem možeš graditi budućnost. Potrebno je dobro razmisliti o svom dosadašnjem životu i vidjeti kakve perspektive takav život može imati u budućnosti. Ako kao čovjek ne vidiš neku svijetlu budućnost, vrijeme je da počneš temeljito drugovati s Bogom, kako bi ti on omogućio takvu budućnost. Potrebno je odlučiti se za bolji i drugačiji život prema ljudima, Bogu i prema sebi. Time će tvoja volja postati dobra i snažna.
Potrebno je u svoje srce unijeti plemenite, vedre, svijetle, dobre i sućutne osjećaje. Gledajući oko sebe i slušajući dobru glazbu, promatrajući sunčani, proljetni ili ljetni dan, gledajući kako je priroda rascvjetana i dobra, čitavo će se tvoje biće napuniti vedrinom koja zahvaljuje Bogu što postoji. No, ipak je najvažnije, želiš li se odmoriti, poći u susret jedinstvenom čovjeku ljudske povijesti Isusu iz Nazareta. On je uzeo na sebe sve bolesti, sva neprijateljstva koja prijete, sve krivice, sve neprilike života, sve čega se stidiš i bojiš, sve neuspjehe tvoga života, sve promašaje i besciljnosti, sve ono što je u tvom životu besmisleno i sve to uništio, a tebe oslobodio da možeš iznova početi živjeti. Ako u njegovu društvu budeš provodio svaki dan, doživjet ćeš kako se svestrano odmaraš i kako u tebe ulaze nove snage i kako postaješ čovjek budućnosti, koji osjeća radost i sreću života.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
